Ksavijea (Xavier Dolan) ili preziru ili u nebesa dižu – imaju dovoljno razloga i za jedno i za drugo. On je bezobrazno mlad (rođen je 1989. godine) za nekoga ko već ima karijeru takvog profila, on je bezobrazno talentovan za nekoga tako mladog i on je bezobrazno vrijedan za nekoga tako talentovanog.
Još jedan razlog je njegova (homo)seksualnost koja se gleda ili kao jeftina prilika da se konroverzom i podobnošću teme (kada homoerotični filmovi osvajaju Kan, možemo slobodno reći da postoje ljudi koji će htjeti samo uskočiti u ovaj voz, ne obazirući se na kvalitet svog skoka, niti na destinaciju voza) stekne popularnost ili kao izazov uprkos kojem je moguće praviti filmove koji su prije svega snažni i vješti filmovi, pa tek onda filmovi o specifičnoj temi.
Ovo posljednje je ključno, što se mene tiče, za Dolana.
Moraću citirati (znam!) Džojsa (bitno je, zaboga!):
“Saosjećanje je osjećaj koji obuzima duh pred kakvim god teškim i trajnim ljudskim patnjama i sjedinjuje ga s’ čovjekom patnikom. Strah je osjećaj koji obuzima duh pred kakvim god teškim i trajnim ljudskim patnjama i sjedinjuje ga s’ tajnim uzrokom”.
(citat iz djela “Portret umjetnika u mladosti”)
Ovo su riječi kojima Stiven Dedalus, ni manje ni više nego dovršava Aristotelovu definiciju tragedije (definišući saosjećanje i strah, koje je Aristotel u “Poetici” ostavio nedefinisanim). I šta god “tajni uzrok” bio, Stiven je sigurno na tragu kada kaže da je ključno sjediniti gledaoca sa “čovjekom patnikom”, a ne sa radnikom patnikom, crncem patnikom, ženom patnikom ili gej patnikom, jer samo tako priča može razbiti tematski okvir i saosjećanjem preći u univerzalno, stvarajući tragediju. Sa te strane je posebno teško svakome ko pokuša pokazati specifičnu tragediju iskustva nedostupnog svakome, iskustva sa one strane komunalnog (svakodnevnog) iskustva, a da ostane na tragu tog saosjećanja koje će postati univerzalno ljudsko. Tako je film poput Abtelatif Kešišovog (Abdellatif Kechiche) “Život Adele” (“La Vie d'Adele”), iako je uspio stvoriti univerzalnu i izrazito snažnu ljubavnu priču, bio meta kritike gej zajednice zbog izrazito muškog viđenja lezbejskog seksa (što je obrnut, ali identičan problem).
Dolan je neko ko je (imajte Stivena Dedalusa na umu) uvijek na tragu univerzalnog, dok nikada ne odustaje od svjedočenja svog specifičnog iskustva. Razlog ovome je vjerovatno njegova isključiva posvećenost melodrami. On je, prije svih, nasljednik Daglasa Sirka (Douglas Sirk), a onda nasljednik najznačajnijeg nasljednika Daglasa Sirka, Rajnera Vernera Fasbindera (Rainer Werner Fassbinder). Ovo samo znači da je uvijek u koštacu sa suštinskim jezikom filma i suštinskim jezikom pop-kulture, koji su, u kakve god vode zalazili, uvijek u okvirima melodrame (ne melodrame kao žanra, iako je Dolan posvećen melodrami kao žanru), pa je on bliži od mnogih (naročito onih koji se bave istim temama), koliko god to suludo zvučalo, filmovima poput “Kuma” (“Godfather”) ili serijama poput “Dinastije” (“Dynasty”), koji se ultimativno bave porodicama, društvom i to hiperbolom – svakom vrstom pretjerane i povišene emocije, redovno praćene muzikom.
On je na tragu melodrame i svaki put kada zađe u svoju potpis sekvencu, u kojoj miješa pop muziku (nekad i elektro) sa raskošno stilizovanim i usporenim kadrovima (melos + drama). Slijede dva primjera ovog postupka…
Stilski, on je zaista “na sve strane”. Toliko različitih pristupa građenju scene nađe se u jednom njegovom filmu – što je “klizavo” i za većinu reditelja bila bi mana, ali Dolan uspijeva sve poteze držati u skladu (što mu je još jedan kvalitet).
“Samo smak svijeta” (“Juste la fin du monde”) je vladao prošle godine i na Kanu (Gran prix i Prix du Jury Œcuménique) i na Cezarima (najbolji reditelj, najbolji glumac i najbolja montaža), ali reakcije publike nisu pratile reakcije kritičara, pa je daleko manje pompe pratilo ovaj u poređenju sa većinom prošlih Dolanovih filmova, što može zadovoljiti i ljubitelje i mrzitelje. Za mrzitelje je povod očigledan, a ljubitelji bi se trebali radovati činjenici da ovaj film ne prati pompa, što može značiti da je prevazišao svoje kontroverze i jednostavno postao “dobar film”.
