Rat kao realnost i kao nepresušna inspiracija za film? Nekako, koliko god pokušavamo da izbjegnemo temu rata u bilo kom aspektu života, pa i umjetnosti, jednostavno nekada ne ide, pa tako i ovaj put.
Koliko apsurdno može biti da nešto tako jezivo bude inspiracija? Ali, jeste! Od nemira na našim prostorima prošlo je više od dvadeset godina. “A, mi i dalje jedino što znamo da snimamo je rat!”, prokomentarisali bi mnogi. Dobro, nije “jedino”, ali ima i filmova kao što su “Lepa sela lepo gore”, “Karaula”, “Nebeska udica”,“Rane” i mnogi drugi, koji imaju ratnu tematiku i koje vrijedi pogledati. Kada već pominjemo ratnu tematiku ne možemo da izbjegnemo mnogobrojne filmove koji govore o Drugom svjetskom ratu, kao npr. “Pijanista” (“The Pianist”), “Šindlerova lista” (“Schindler's List”), “Prokletnici (“Inglourious Basterds”) i tako dalje.
No, ovaj put govorimo o filmovima Bliskog istoka, gdje nemiri i dalje traju već nekoliko decenija, osim u Libanu gdje je trenutno situacija malo smirena. Liban je zemlja koja je izrodila nekoliko režisera i koja je bila mjesto odvijanja radnje mnogih filmova. Naravno, mnogi od njih su imali upravo ratnu tematiku, ali postoje i oni koji o ratu govore na indirektan način, koristeći ga kao podlogu da bi govorili o ljudima i njihovim ličnim bitkama. Sukob među različitim kulturama – rat u ratu, nemogućnost govora, nedostatak slobode, prostitutke i kolači od hašiša – “miriše” na zanimljivu listu filmova.
“Pod bombama” (“Sous les bombes”), 2007.
Nemoguće je započeti listu, a da ne spomenemo “Pod bombama” (“Sous les bombes”), film koji govori o napadima na Liban 2006. godine. Priča o ženi koja u ruševinima grada traži sina i sestru u pratnji taksiste, nije ono što privlači pažnju, naprotiv, priča je već viđena i ispričana, ali način na koji je kazana je svakako drugačiji i samim tim primamljiv.
Dokumentarni način snimanja i činjenica da su samo glavni likovi profesionalni glumci, ovu priču čini malo dramatičnijom i samim tim je više približava gledaocima. Filipe Araktani (Philippe Aractingi), režiser filma, koristi se televizijskim snimcima, autentičnim mjestima, kako bi prikazao i dočarao strahovitost koja se dešavala te godine u Libanu.
Ono što drži pažnju i što vas na neki način uvlači u priču je upravo osjećaj da priču pratite uživo (a sve je snimljeno nekom jeftinijom i starijom kamerom) i da zaista u tom momentu dok gledate, ta žena u očaju i bolu traga za svojima.
