Jedna stvar koja ne podnosi pravilo većine je osobna savjest.
Za analizu sam svakako uzela nekoliko uzoraka iz laboratorija na patrijarhalnim klinikama, među kojima je i ona Tennesseeija Williamsa. Termin “žrtva” je svakako nešto na što nailazimo jako često, ali pravo je pitanje koliko se zapravo posvećujemo žrtvi i njezinom kontekstu. Oduvijek su postojale žene koje nisu preispitivale ulogu muškarca u društvu, nego bi je spremno prihvaćale. Takve žene se naravno ne mogu kriviti, jer su puki proizvod patrijarhalne sredine. Što se muške dominacije nad njom tiče, ona se ne osjeća inferiorno i samim tim joj manjka odgovornosti za njezin (loš) položaj u društvu.
U “Tramvaju zvanom čežnja” (“A Streetcar Named Desire”), Blanche kao i njezina sestra Stella, je prikazana kao slabiji spol. Williams njihovu inferiornu ulogu postiže i tako što nasuprot njih stavlja macho muškarca, Stanleyja Kowalskog, koji i po vanjskom i unutarnjem opisu odgovara muškarcu koji ni pod koju cijenu ne bi mogao za suprugu “imati” ravnopravnu ženu, a ukoliko na takvu i naiđe, on je dovodi do sloma, u ovom slučaju psihičkog sloma, koji za sobom povlači još neke sankcije. Dok je Blanche opisana kao žena koja postaje psihički rastrojena u onom trenutku kada se više ne može pretvarati da poštuje društvene norme, Stella predstavlja ženu koja gaji strahopoštovanje prema nasilnom suprugu. U ovoj drami postavlja se pitanje može li žrtva kao takva sama postojati ili su žrtve svojevrsni paraziti koji u ovom slučaju ne žive na račun dvaju ili više organizama, nego pletu mrežu u kojoj su ujedno i oni (paraziti) i oni organizmi koji im dopuštaju da parazitiraju ili su im prethodno stvorili pogodne uvjete za parazitiranje. Žene su prikazane kao ugnjetavane, ali u određenim trenucima i one usvajaju muške obrasce ponašanja i postaju nasilne. Blanche tako omalovažava i kritizira Stellu zbog izbora bračnog partnera, dok i sama traži mušku protekciju, jer je to pravac u kojem žene obično odlaze.
Radnja “Tramvaja zvani čežnja” smještena je u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata kada se u društvu, u južnjačkom društvu, od žene očekivalo da služi na primjer, posebice kada je bilo riječ o moralnim vrijednostima i slici koju su žene o sebi ostavljale u javnosti. Kroz binarne opozicije roda i spola bilo je jasno da je uloga muškaraca u društvu bila iznad/ispred uloge žena, te su sukladno tome oni dominantniji unutar svojih brakova, a potom i društva.
“Sudbina žene je poslušnost i poštovanje. Ona čak ni u mislima nema utjecaj na tu stvarnost koja je okružuje. U njezinim očima ona je neprovidna prisutnost”. (De Beauvor, 2016: 634)
Patrijarhalno društvo ne samo da nema razumijevanja za žene, nego ni za posljedice obveza koje im se nameću. Primjerice uloga žene u patrijarhalnom društvu se usko veže za majku, odgajateljicu, požrtvovnu, poniznu suprugu čime se opravdava manjak ambicija. Kada bi i žena i odstupila od tih obrazaca, ona bi bila nepoželjna, neuravnotežena, te bi se svaki oblik duševne bolesti kroz koji je žene prolazila nazivao histerijom. Osim toga što žena nije mogla biti anksiozna, depresivna, šizofrenička, bipolarna, nego isključivo histerična, ta pojava se pripisivala samo i isključivo njoj, a ne muškarcu. U jednom takvom društvu, Stella želi mušku zaštitu za sebe, ali i za buduće dijete te s toga trpi njegove neumjesne šale, uvrede na njezin račun i nasilje. Njezin strah da bi mogla biti samohrana majka ide toliko daleko da će radije povjerovati mužu koji ju je u više navrata zlostavljao, nego li sestri koja ga optužuje za seksualno zlostavljanje. Williams time prikazuje pokazuje kako se silovanje u društvu jako često ignorira ukoliko se radi o ženama koje inače uživaju u svojim seksualnim odnosima.
Dok Stella odbija uopće osvijesti problem koji je itekako prisutan u njezinom braku, Blanche se osjeća krivom zbog muževog samoubojstva nakon njezine burne reakcije nakon što otkrije da je homoseksualac. Blanche smatra da je trebala biti blaža prema njemu, što opet ukazuje na to koliki joj je važan privid i poštivanje društvenih konvencija. Da je kojim slučajem odlučila zanemariti činjenicu da je njezin suprug homoseksualac, kao što su to brojne žene činile, njezin suprug bi i dalje bio živ. Njezina grižnja savjest očita je i u njezinom nastupu; njezina neprestana potreba da skrije bore, godine, ožiljke ukazuje na kompleks da nije bila dovoljno zanimljiva i privlačna što je moglo njezinog muža dovesti do eksperimentiranja.
