Ah, osamdesete… Vrijeme nadimajućih i podbulih filmskih budžeta, sazrijevanja blokbastera, vrijeme čvrstih, supernauljenih, mišićavih heroja poput Švarca, Van Dama, Norisa, Landgrena, vrijeme Džejsona Vorhjusa i Ramba, vrijeme Regana, Black Flag…
Bilo je to i doba produkcijske kuće Cannon Films, koja je nemilosrdno izbacivala nisko i ne-tako-nisko-budžetne akcione filmove. Pod vođstvom rođaka Menahema Golana (Menahem Golan) i Jorama Globusa (Yoram Globus), Cannon je postao nezanemarivo prisustan i danas je nemoguće govoriti o akciji osamdesetih, ili žanru uopšte, a da se ne uzme u obzir njihovo nasljeđe. Bilo je to i vrijeme Troma Entertainment produkcije, koja je svijet častila prelijepim eksploatacijama, temeljenih na naivnom, ali vrijednom, parodiranju političkih trendova. Bilo je to vrijeme dobre akcije. Bilo je to vrijeme…
Ispod vam donosimo ultimativne, a danas zaboravljene, akcije osamdesetih.
“Krijumčari” (“Contraband”), 1980.
Lućo Fulči (Lucio Fulci) je 1979. uradio svoj definišući film “Zombi”, koji je zaradio novca više od ijednog njegovog filma i koji mu je potpuno odredio ostatak karijere. Kada bismo sumirali tu karijeru, rekli bismo da je iza sebe ostavio sluzavi trag dobrih horor filmova, tu i tamo uspio skrenuti u par drugih žanrova i da je uradio jedan jedini akcioni film, koji je, usput, jedan od najnasilnijih gangsterskih filmova svih vremena.
“Krijumčari” je priča o braći Ajelo, švercerima koji gliserima krijumčare uredenu robu. Stvari kreću naopako kada braća uspiju izgubiti brod pun ukradenih cigareta. Iznevjereni bosovi likvidiraju jednog od njih, Mikela, što drugog brata, Luku, pretvara u nemilosrdnog osvetnika i stavlja ga na misiju čišćenja italijanskog podzemlja.
Nihilizam i klanje.
“Sirova sila” ili “Kung Fu Kanibali” (“Raw Force” aka “Kung Fu Cannibals”), 1982.
Ovo je filipinsko-američka neinspirisana eksploatacija, koja vas može privući isključivo pretjeranošću i sumanutošću svoje premise, a ona glasi:
“Tri amerikanca, članovi Burbank karate kluba, dolaze na Ostrvo ratnika, na kojem nešto nalik Hitleru vodi uspješnu trgovinu bijelim robljem (golim ženama). Na ostrvu stanuju i monasi kanibali, zombiji koji obožavaju mačete, pirane, nekromanseri i (druge) gole žene”.
Ovo je filmska brza hrana, koja će vas iznevjeriti prevelikom količinom soje i toalet papira u svom mesu, ali čiji ukus definitivno nećete zaboraviti.
“Poroci L.A.” (“Vice Squad”), 1982.
Na prvi pogled još jedan neinspirativan eksploatacijski užas, ali samo na prvi pogled. Ovaj film iznenađuje. Iznenađuje promišljenošću, sviješću i posvećenošću realizmu (što ne ide baš uz pojam eksploatacije).
Zaplet je prelijep: “Jedne divne losanđeleske večeri, dvojica detektiva koriste Princezu, samohranu majku i prostitutku, kao mamac za hvatanje sadističnog makroa zvanog Ramrod“.
Scenario, pogotovo dijalog, vrijedan je poštovanja sa mnogo pamtljivih replika i fascinantnih uvida u svijet prostitucije – neko je temeljno uradio svoj posao i istražio materiju prostitucije i bizarnog fetišizma (ili imao iskustva u prostituciji).
Glumci su izuzetni, pogotovo Sizon Habli (Season Hubley), koja je izjavila da joj je ovo bila emotivno najzahtjevnija uloga i Geri Svanson (Gary Swanson), kojoj parira u svakom koraku.
Sve pohvale reditelju Geriju Šermanu (Gary Sherman).
“Nindža III: Dominacija” (“Ninja III: The Domination”), 1984.
E, sad… “Nindža 3” je film toliko nenormalan, toliko odvojen od logike i realnosti da se čini da je stvorio sam sebe, jer ko bi drugi to mogao i htio učiniti? Teško je zamisliti ljudsko biće sposobno i voljno ovakvog djela, spremno da ga stavi na papir, spremno da razmišlja o planiranju, kastingu, kadriranju, montaži, muzici, distribuciji, bilo čemu u vezi sa stvaranjem ovog filma.
Film počinje sa scenom nindže koji upada na golf teren i počne ubijati svakoga na koga naiđe. Policija biva pozvana i počinje potjera za nindžom. Slijedi potjera automobilom, motorom, slijedi pad helikoptera i razmjena vatre između nekih, brat bratu, pedesetak ljudi.
I sada! Zaplet!
Bezobraznog nindžu vlasti konačno hvataju i ubijaju, ali njegov duh prelazi u tijelo privlačne (zamislite!) instruktorke aerobika! Opsjednuta njegovim duhom, mlada junakinja ostavlja polaznike časova aerobika na cjedilu (ovo Vesna Mimica ne bi nikada uradila, a ni Milena Dravić) i odlazi na osvetničku misiju, da zbriše sa lica zemlje sve odgovorne za nindžinu smrt. Ubrzo shvata da je jedini način da se oslobodi njegovog duha, taj da se bori sa drugim nindžom.
“Želja za smrću 3” (“Death Wish 3”), 1985.
Globalni uspjeh Majkl Vinerovog (Michael Winner) “Želja za smrću” (“Death Wish”) vodio je do čak četiri nastavka tog filma – “Želja za smrću 2” (“Death Wish 2”), “Želja za smrću 3” (“Death Wish 3”), “Želja za smrću 4” (“Death Wish 4: The Crackdown”) i “Lice smrti” (“The Face of Death”).
Dok je Viner režirao prva tri, četvrti i peti su imali druge reditelje, a zvijezda svih pet filmova je dosljedno bio gospodin Čarls Bronson (Charles Bronson). Svoje najbolje godine Bronson je ostavio ovim filmovima, u kojima ga vidimo kako stari, sijedi i postepeno odlazi u legendu.
Iako su ga ovi filmovi proslavili, uspješna saradnja Vinera i Bronsona okončana je sa ovim filmom i Bronson je više nego jednom javnom istupao protiv pretjeranosti i besmisla nasilja trećeg dijela.
U prva dva filma Bronson je osvetnik, isprovocirana strana, čovjek koji brani svoju porodicu i čija ubistva su uvijek na strani pravde. U trećem dijelu šef policije daje Bronsonu odriješene ruke da očisti ulice grada od šljama koji ga pokriva… I to je to, što se tiče motiva. Sa potpunim imunitetom, Bronson ne haje i ludo se provodi, donoseći mini-apokalipsu u zaključnom obračunu filma (sa sve mauzerima i minobacačima).
