“Kao da živimo u 20. vijeku”. To je najvažnija rečenica Džarmuševog (Jim Jarmush) filma. To je strašna rečenica.
Strašna je za sve nas koji smo živjeli u dvadesetom vijeku i strašna je zbog spoznaje da je taj vijek stvar prošlosti, ne samo jer smo prešli neku imaginarnu, brojčanu granicu, već suštinski, da je zauvijek prošao kao način i kao vrsta života.
Simptom ove “prošlosti” je i “Paterson”. On to može biti ako ga gledamo kao dio trenda koji je u jeku ovih dana, a tiče se vampirizacije modnih stilova devedesetih. Sa ove tačke gledišta, devedesete, kao lice sa kojim je 20. vijek preminuo, postale su turističko odredište i žrtva turizma – postale su ono što posjećujemo kao naivno doba u kojem je sve bilo ljepše, lakše, rasterećenije, bolje, milije, mirnije, kao što smo posjećivali Kubu, jer raj postovjećujemo sa svakim predkapitalističkim stadijumom razvoja. Čudno je misliti tako, a tako već mislimo (što je simptom definitivne “prošlosti” 20. vijeka) iako je ta posmrtna maska vijeka za mnoge od nas bila vrijeme rata, stradanja, bombardovanja, izbjeglištva, turbo-folka, užasnog densa, takozvane tranzicije i sličnih pošasti.
Sasvim je moguće da je Džarmuš naivni turista dekada i vijekova, onako kako su to likovi Vudi Alenovog (Woody Alen) filma “Ponoć u Parizu” (“Midnight in Paris”), koji dobijaju šansu da posjećuju epohe koje idealizuju, samo da bi tamo našli svoje idole koji, kao oni, idealizuju neka druga doba, a svoje smatraju bijednim i dosadnim.
Ipak, kao i skromna, a dragocjena poenta Alenovog filma, Džarmuš se prije postavlja kao neko ko će skupljati dekade i vijekove kao amajlije, kao opredmećeno vrijeme, a zarad prizivanja ne neke ultimativne, ili ne daj Bože istorijske istine o njima, već zarad koncentrisanja plemenite nostalgije koja je uvijek iza svakog pjesničkog, on bi rekao svakog “zen“ raspoloženja ka životu. Dekade ionako postaju imaginarne čim prođu, pa je i istorija zalet mašte koliko i poezija (pitajte Robina Kolingvuda).
Iako je zabrinjavajuće i otrežnjujuće da su devedesete, sa čitavim 20. vijekom u sebi, postale ono što nam je doskora bio 19. vijek i tako, po daljini, stale rame uz rame i sa renesansom i sa antikom, “Paterson” nas ne vodi dalje temama vijekova, već priziva obilježja jednog vremena da bi naučio nostalgijom cijeniti svakodnevno. Trik je, valjda, da se nauči ta vještina nostalgije i da se njenim očima gleda sve što je “danas”.
Evo vidite šta ovoj film može – samo pogledajte kuda ide ovaj tekst! Nemoguće je i neopravedno pisati o “Patersonu”, a ne pasti u ovakav stil. A upravo ovo “padanje” je ono što od Patersona trebamo uzeti.
Kako “pasti”?
Adam Drajver (Adam Driver) igra Patersona, vozača autobusa u gradiću Paterson, u Nju Džersiju, koji posvećuje svaki slobodan trenutak svog vremena pisanju poezije (to je radnja cijelog filma).
Moć poezije, pa i prosječne ili ispodprosječne Patersonove poezije, koju treba da posjeduje svaki književni jezik, kaže nam Ezra Paund, a Džarmuš nam kaže i svaki zdrav pogled na život, moć je zgušnjavanja smisla u jeziku. Neko je čak, bauljajući sa njemačko-italijanskim rječnikom u rukama, izveo jednu ugodnu etimologiju, pa je rekao da je njemački “Dichten” (glagol od kojeg dolazi “Dichtung” = “poezija”) jednak italijanskom “condesare” (“zgusnuti”), pa obje riječi govore o istom zgušnjavanju smisla u jeziku.
Ovako poezija vidi vijest: “POTOK“. U jeziku poezije, potok je uvijek vijest, kao što je i sve drugo čemu poezija pokloni svoje vrijeme. “Vijesti koje zauvijek ostaju vijesti”, tako možemo opisati poeziju i tako možemo opisati jezik Džarmuševog filma.
Za Patersona je ta vječna vijest njegov gradić, imenjak, Paterson. On vodi nedogađajan, svakodnevan život, kakav svi vodimo (i kakav obično ne želimo gledati u bioskopima). Od ponedjeljka do ponedjeljka (svaki dan ćemo ispratiti pomno) on radi, odlazi kući, šeta psa, priča sa djevojkom, vikendom odmara – a u svakom slobodnom trenutku, piše poeziju. Uzdiže svoj svakodnevni Paterson u sveti objekat, jezikom koji i dalje prihvatamo kao jezik svetog i izuzetnog i za koji i dalje siječemo šume da bi ga čuvali.
Koliko je dobra poezija?
Sad, ovdje je prostor za kritiku ovog filma. Jer, iako je “Paterson” poezija to ne mora da znači da je “Paterson” dobra poezija.
Možete odmah prigovoriti da mora biti dobra kada nas uspijeva staviti u poetsko raspoloženje. Jeste, ali on ima skoro dva sata da ostvari taj podvig. Svaka pjesma, koliko god kratka ili duga bila, kojoj posvetite dva sata upornog i radog čitanja, još ako je praćena ubjeđivanjem ili tumačenjem, ili oduševljenjem nekog kraj vas, ili muzikom, slikom, mora vas eventualno unijeti u to pjesničko raspoloženje – jednostavno će vas ras-položiti, pukom upornošću.
Sam Paterson nije vrhunski pjesnik. Tokom čitavog filma mi slušamo i gledamo njegovu poeziju i niti jedna nema snagu da nas uzdigne kako to zaista dobra pjesma može. I ovo je vjerovatno Džarmušov plan: nije bitno kakva je pjesma, nije bitno kakav ste pjesnik, da li objavljujete ili ne, bitno je pjesničko raspoloženje. Raspoloženje je u ovom slučaju atmosfera filma.
Kao publika, imamo pravo da se pitamo da li je za ovo raspoloženje trebalo dva sata? Imamo pravo da se pitamo da li smo mogli steći isti utisak slušajući bolju poeziju? Gledajući bolju (dinamičniju, versatilniju, bar) poeziju (film)? Do istog cilja se moglo doći raznim putevima i iako ne moramo kritikovati cilj, čak i kada u isti potpuno vjerujemo, sigurno možemo kritikovati put i putovođu.
Ovo je problem koji često dolazi od filmova koji žive od snažne i apstraktne ideje. Oni se lako zadovolje činjenicom da su svoju ideju izrekli ili čak najavili kao dio promo kampanje filma, pa ne idu dalje od toga i ne trude se napraviti film snažan u bilo čemu osim u ideji. Kada god se nađete u situaciji da branite film, jer ima dobru ideju, a ne jer je dobar film, znajte da ste pali na mjestu na koje nas je Rodžer Ebert (Roger Ebert) upozoravao kada je rekao da se računa samo ono što nađemo u filmu, a ne ono što nađemo van njega.
I ako vam je do kritikovanja “Patersona”, tu je slabina u koju treba udariti. Ovaj tekst to ne želi. Iako priznaje navedenu manu, ovaj tekst bira da ostane u raspoloženju filma, kako god je došao do njega, jer se ono tako rijetko stiče.
