Zašto se o njemu ne priča?
“Noć lovca” (“The Night Of the Hunter”), “Klavir” (“The Piano”), “Bilo jednom na divljem zapadu” (“Once Upon a Time in the West”), “Kockar i bludnica” (“McCabe & Mrs. Miller”), “Vještice iz Sejlema” (“The Crucible”), “Neoprostivo” (“Unforgiven”), “Propovjednik” (“Preacher”), snaga svakog od ovih naslova je u “Paklu” (“Brimstone”), ali izgleda da vestern danas može biti bitan samo ako se snima na -40 °C i niže ili ako izrodi djecu sa drugim žanrovima.
Prihvatite manu
Nemojte me pogrešno shvatiti, razumijem kritike, mane ovog filma su kolosalne koliko i vrline, a i jedne i druge dolaze od posvećenog nemara prema motivima, psihologiji, nasilju i isključivog držanja za stihijsku snagu likova, većih od života.
Međutim, ako vam je cilj pričanje priče o stradanju, priče iz (čak, generacijske) perspektive nevine žrtve, a upravo to je priča “Pakla”, trebate znati da iz njenih očiju identitet zla leži upravo u njegovoj neumoljivosti, nepromjenjivosti, neposustajanju, neobjašnjavanju, neoklijevanju i da su žrtva i zlo potpuni samo zato što ne možemo naći razlog za njihovo postojanje u svijetu, oni jednostavno jesu – sjetite se Dostojevskog koji odbija kartu za raj, samo ako je jedno dijete nevino stradalo, upravo jer ono ne zna motive i ne može da razumije svoju sudbinu (opravdanja ne može biti, a zlo i dalje postoji).
To je jedini način da gledate film i progutate Gaja Pirsa (Guy Pearce) kao Velečasnog, koji godinama proganja svoju žrtvu, kao sadista bez mane, bez objašnjenja, bez trunke kolebanja i kompleksnosti u svom liku, veći od života, pa i besmrtan.
Sa druge strane, neobjašnjavanje i neposrednost radnje daju filmu svježinu i istinitost. On nigdje ne staje da nam se dodvorava i nigdje ne igra direktno na našu reakciju. Film ide gdje ide, maltene se ne osvrćući da nam se objasni ili izvini – mi trčimo za njim.
Film neposredne snage, o vremenu u kojem je samo neposredna snaga mogla preživjeti.
Liz (Dakota Fanning i Emilia Jones) pati u mjeri koju nam je teško prihvatiti, ali zar nam je potrebno da izlazimo iz okvira radnje i oslonimo se na tvrdnje reditelja i scenariste da je motiv filma feministički ili da je on slika istorijske mizoginije? To je bitno znati, ali ako prihvatimo bilo koji razlog koji se ne vidi i ne čita u zapletu i nije njegov vitalni dio, automatski priznajemo slabost filma da govori za sebe.
To je identično famoznom (marketinškom) smrzavanju Lea Dikaprija (Loenardo Di Caprio) na snimanju “Povratnika” (“Revenant”), koji pati od takvih blatantnih rupa u zapletu, motivaciji, raspletu, ali koje su prestale biti bitne onog trenutka kada nam je film uspješno prodat kao ikona avanturizma, inovacije, visoke umjetnosti, ekologije i lične žrtve, koje ako odbijemo, postajemo, ne ljudi koji ne razumiju film, već loši i zatucani pripadnici ljudske rase – sve vanfilmski motivi.
Sa treće strane, neobjašnjivo je minorno prisustvo “Pakla” u medijima (Ha! U medijima!?). Kako zamjeriti “Povratniku” pozerstvo, kada “Pakao” nije ni ušao u trku? Kako zamjeriti “Povratniku” pozerstvo, kada “Pakao” ima poster koji ga svojim dizajnom baca među “ravno-na-DVD” naslove? Neko nije uradio svoj posao.
Dakota
Sestre Fening (Dakota i Elle Fanning) su već ostavile trag u istoriji filma. Dok je El postala eteralna ljepota ljupkosti i nevinosti, starija, Dakota, nastavila je cerebralnim putem, koji je bio očit u njoj još dok je još bila ono nenormalno misaono, nenormalno prisutno dijete.
Ovo neminovno znači da će El postati ikona (što već jeste), a da će Dakota postati trudbenica, radnica. I nemajući lakoću ikoničnog lica svoje sestre, Dakota je zaista Meril Strip (Meryl Streep) svoje generacije – ona je u preciznosti, u proračunatosti, u njoj uživamo radi njene vještine. I ta vještina je u svakoj sličici “Pakla”.
Imajte na umu da ona ovdje glumi nijemu djevojku, a da ni jednog trenutka ne igra na rezultat i ne pada u patetiku.
Ona igra ženu koja se bez oklijevanja i trenutka samosažaljenja nemilosrdno opire ugnjetavanju i koja po svaku cijenu čuva dostojanstvo.
Ali…
Ali, dođavola, samo da je Gaj Pirs bio malo bolji! Da je bio malo bolji, da je njegov lik bio malo bolje napisan, samo malo… I vjerovatno nije ni do koga osim do Martina Kulhovena (Martin Koolhoven), koji je kao scenarista i reditelj izgleda bio previše vezan za materijal tj. za filozofiju svog materijala, da ga nije mogao gledati iz onih pragmatičnih momenata, koji nisu pali unutar koncepta koji je imao. Odgovor bi bio da je svoj scenario dao u ruke drugom reditelju, koji bi zadržao brutalnost njegovog pristupa, ali bi imao osnova da postavi neka banalna pitanja koja bi izbrusila ovaj film do izvrsnosti.
Tada bih vjerovatno imao razloga da branim ovaj film do groba. Ovako, nakon ovih par upozorenja koja će vam možda pomoći da uzmete u obzir sve što je dobro u filmu, prvenstveno mogu žaliti što nisam dobio omiljeni vestern druge decenije 21. vijeka – a bio sam tako, tako blizu.
Ipak ću ga braniti kao moj drugi omiljeni vestern druge decenije. I eto dobre preporuke.
