Gledajući “Demona pod reflektorima” (“The Neon Demon”), njegov posljednji film, i dalje sa sigurnošću možemo tvrditi da će Nikolas Vinding Refn (Nicolas Winding Refn) ostati upamćen po filmu “Drive”. Pomenuće se tu i “Pusher” trilogija i pomenuće se “Valhalla Rising”, ali pamtićemo ga po “Drive” – iako je “Drive”rimejk, ali nema veze (možemo reći da je “ljubavno pismo” ili neki sličan eufemizam).
Da kažemo koju riječ o ovoj dvosatnoj potvrdi da je “Drive” i dalje najbolji Refnov film. Riječ je o jedanaestom filmu pomenutog danskog reditelja, koji pametno koristi Fon Trirovo (Lars von Trier) izgnanstvo da bi zauzeo njegovu ulogu festivalima nužne figure bizarnog skandinavca – Refn je inače sin Fon Trirovog montažera i povremenog asistenta režije Andersa Refna.
Glavnu ulogu u filmu tumači mila muza holivudske avangarde El Fening (Elle Fanning), a uz nju su tu Džena Meloun (Jena Malone), Abi Li (Abbey Lee, slava za “Fury Road”), Bela Hitkout (Bella Heathcote), Kristina Hendriks (Christina Hendricks) i Kijanu Rivs (Keanu Reevs). El tumači lik Džesi, šesnaestogodišnje djevojčice koja sama dolazi u Los Anđeles iz bezimenog gradića ruralne amerike, da bi se bavila modom. Njena nevinost i čistota joj instantno otvaraju vrata modne industrije, što izaziva čuđenje i ljubomoru drugih modela – toliko o zapletu, a i o raspletu.
Premijeru je imao ove godine u Kanu, gdje su ga dočekale podijeljene kritike, za neke je bio remek-djelo modernog horora, dok je za druge bio gubljenje vremena. U Banjaluku je došao u bioskop Palas i igrao samo nedelju dana pod imenom “Demon pod reflektorima” – publika nije imala zapažene reakcije, ali u ovom slučaju, to je do publike.
Film je žanrovski svrstan u psihološki horor, a trejler nam je obećavao fešn horor – strah i drhtanje smješteni u nasumični džingl Mišel Adamovog (Michel Adamovog) Fashion TV-a. Ovaj fešn horor pristup koji je trjler najavio je bio demonski privlačan, jer ko ne bi srećan dočekao da gleda vječno blještava božanstva Fashion TV-a kako posrću i dave se šljokicama – zapljuskivanje u ontološkom plićaku (nešto “zaista” novo). Ono što je ovo obećanje činilo privlačnim je to da Refn očigledno nije odlučio da stilski ogoli i razobliči svijet visoke mode nekim anti-Fashion TV realizmom, već da zadrži glamur i sjaj, a učini ga hororičnim. Tako najavljen, “Demon pod reflektorima” ne bi bio dio tradicije filmova o modi, već dio tradicije o bijesovima holivuda uz “Sunset Bulevard” i “Mulholland Drive”, a kada se svrstavate uz takve i poredite sa takvim, morate mjeriti oprezno svaki korak.
Toliko o obećanjima. Ono što smo dobili, osim još jedne u nizu (“Only God Forgives” te natjera da povjeruješ u Boga samo da bi Bog oprostio Refnu što je snimio taj film) potvrde da je “Drive” Refnov najbolji film, moja sestra je opisala ovako: “Jedine rediteljske indikacije za Elle Fanning su očigledno bile ‘pogledaj gore – pogledaj dolje'”. Generičan dijalog. Par rozikastih svjetala ne čini arthaus film. Ne znam da li mu je iko rekao da je ‘Love’ od Gaspara Noa jedan užasan film iz kojeg ne treba ništa krasti. Nije odredio granice fiktivnog, mutantskog L.A. i svaka iduća stvar u filmu te razbjesni, jer od starta je svijet klimav i ti mu ne vjeruješ. Tek sam na trideset i petoj minuti filma!”
Sestra zna. Ovaj film zvoni koliko je prazan. Pokušavajući valjda da imitira Bresonov (Robert Bresson) pristup glumi, putem kojeg bi dobio ispraznost onoga “važnije je izgledati, nego biti” i ne dajući nikakav život niti specifičnost svom L.A. niti njegovim stanovnicima, Refn je uspio zaista da snimi ono što na Fashion TV zovu “fešn film”: trominutne reklame za modne marke u kojima glume modeli. U suštini, to su visokobudžetni studentski filmovi u kojima se ne pojavljuju babe, tetke i komšije studenata/režisera, već supermodeli, a režiseri nemaju izgovor da su studenti. Ali ovaj studentski film traje dva sata! I kada ga gledamo moramo se sjetiti svih profesora, na svim akademija svijeta i njihovim muka, jer moraju gledati sate ovoga! Slava im! Al’ ‘ajde, bar ćete se osjećati kao profesor kada budete išli gledati “Demona pod reflektorima”. Kulturno uzdizanje, valjda.
U redu, uzmimo u obzir i Bresona i Brehta (Bertold Breht) i koga god hoćemo da opravdamo distancu i neživotnost koje ovaj film proizvodi. I Breson i Breht su distancu koristili kao sredstvo, radi nečega. To nešto se izražavalo putem zanimljive dramaturgije i snažne alegorije. Refn nam daje predvidivu dramu i naivnu alegoriju: svijet mode je pun zavisti i kanibalizma. U redu, očigledna alegorija ne mora značiti slabost ako je drama snažna, ako je film zanimljiv. Ali, ako smo odlučili da film učinimo nezanimljivim da bi alegorija progovorila, šta nam ostaje? Džonatan Glejzer (Jonathan Glazer) “Under the Skin”/ Anri Žorž Kluzo (Henri-Georges Clouzot) “L'Enfer” arthause instalacije? Da, one su uvijek interesantne, ali one ne čine film, kako bi rekla moja sestra.
Uvijek ćemo imati “Drive”.
