Ves Anderson (Wes Anderson) je postao sinonim za manir i ves-andersonovski sasvim legitiman pojam. YouTube će nam otkriti ves-andersonovske superherojske parodije ili ves-andersonovske porno parodije – ima ih dovoljno da biramo. I ako je prepoznatljivost znak uspjeha, on je već dio onoga što je sedamdesetih godina američki kritičar Endrju Seris (Andrew Sarris), pobornik francuske politike autora, zvao panteonom američkih reditelja. I sve to je postigao davno prije svog posljednjeg, osmog po redu filma “Grand Budapest Hotel”.
Već prvi njegov film, “Bottle Rocket”, nosi gotovo sve što očekujemo od Vesa Andersona: neokrnjeni, infantilni, bipolarni, entuzijazam protagonista; kulturnu ideologiju, ili maniju, više srednje klase – komično provučenu kroz realizam radničkog ili radničko-rasnog miljea (ovdje je prvenstveni uticaj Renoara); Hal Ešbi/Ket Stives montažne sekvence; Maks Oflis pokrete kamere; Majkl Pauel/Emerik Presburger posvećenost ceremoniji, dizajnu i pokretu.
Možda ćemo ipak morati čekati “Rushmore”, njegov drugi, možda i najbolji film, kako bismo sve što smo opisali zaista zasijalo, ali i “Bottle Rocket” je tu s pravom. Upravo uzimajući “Bottle Rocket” u obzir, Andersonov manirizam možemo posmatrati ne statično, već kao razvoj – i to će biti okosnica ovog članka.
Ako “Bottle Rocket” nema do kraja razvijen ves-andersovski manirizam, ako odlučimo reći da to još uvijek nije Ves, kakav je onda to film? Manično-depresivni idealizam protagonista, koji je uvijek a la “Diplomac” (“The Graduate”) drama otpora mladog čovjeka životu srednje klase, suočen je sa životom amaterskog kriminala i imigrantske-radničke Amerike. Humor i stilizacija su minimalni, imamo minimalan broj montažnih sekvenci, filaža i zumova (tipičnih andersonovskih citata filma sedamdesetih, kojima inače stilski izražava idealizam svojih junaka) i tako nam ono što uslovno možemo nazvati realizam, dolazi do izražaja.
Ovo jednostavno znači: u svijetu karikaturalnih likova, koji kao da pripadaju svijetu crtanog filma, uzročno-posljedične veze svijeta ipak posoje – djela ipak imaju posljedice, kada boli zaista boli. Tako junaci filma “Bottle Rocket” pate, boluju i završavaju u institucijama – trpe kaznu, iako ona ne mora da im lomi duh. Ova dva elementa su osnove andersonovog svijeta i u konstantnoj su borbi za ravnotežu. Ako bi karikatura i manir pobjedili, našli bismo se u svijetu poznih epizoda “Ptice trkačice” i “Simpsonovih”, kada sve postaje moguće i kada likovi gube karakterna ograničenja i samim tim obrise likova sa kojima se možemo poistovjetiti. Ako bi posljedica pobijedila više ne bismo imali ništa ves-andersonovsko i ono što bi ostalo bi vjerovatno ličilo na pokušaj imitacije Hala Ešbija, Pola Šredera, Žana Renoara ili nekog drugog od Andersonovih uzora.
“Rushmore” je primjer savršene ravnoteže ovih težnji: stil je prisutan i posljedice su prisutne. Dok imamo mnogo više stila (svega posuđenog što smo nabrojali: pokreta kamere, montažnih sekvenci a la “Herlod i Mod” itd.) nego u “Bottle Rocket”, posljedice donkihotovskog usuda junaka su bolne i realne.
Maks Fišer je posljedicama primoran da se suoči sa sobom i da se promijeni. Njegov snobizam, sve sa kaligrafijom, pozorišnom trupom, Žakom Kustoom i pčelarstvom, srozan je, dobrim batinanjem i degradacijom, iz svijeta privatne škole u svijet državne škole – što je ekvivalent svijeta amaterskog kriminala i imigranata iz “Bottle Rocket”.
Idući je vjerovatno Andersonov najčuveniji film, za koji je dobio nagradu američke akademije za najbolji originalni scenario – “The Royal Tenebaums”. U filmu imamo uvećanje prisutva oba elementa koja razmatramo ovdje: stilizacije i posljedice. Uvodni titlovi su sada definitivno citat Paula i Presburgera, porodična drama svega od Ozua, Ešbija, Velsa do Kopole, pokret kamere je Oflisov i Skorsezijev i sl. Stilizacija i manirizam likova su ovdje postigli ono što će Andersonove likove od tada činiti andersonovskim. I sa druge strane imamo uvećanje posljedica: vidimo kako Margo gubi prst, kako Riči siječe vene, kako Rojal biva izboden čakijom i kako umire. Ključno je da Andersonove karikature mogu umrijeti.
Sljedeći filmovi, “The Life Aquatic of Steve Zissou” i “Darjeleeng Limited”, zadržavaju ravnotežu koju je postavio “The Royal Tenebaums”. Stilizacija nalazi nove izazove i nove svijetove: svijet pomorskih istraživanja i dokumentarnih filmova Žaka Kustoa i Indiju, koju Anderson vidi očima Satadzit Raja i Žana Renoara. I posljedice nalaze novu priliku: smrt je prisutna u oba filma – smrt protagoniste, lika Ovena Vilsona (Owen Wilson) u “Steve Zissou” i indijskog dječaka u “Darjeling limited”.
Scena smrti indijskog dječaka ima posebno mjesto u andersonovim filmovima. To je jedini trenutak kada nam neko umire pred očima, unutar scene. Smrti se kod njega dešavaju obično van kadra – Rojal Tenebaum, lik Ovena Vilsona, patrijarh porodice iz “Darjeling”, itd. I dječakov pad u rijeku, prisustvo krvi, njegovo mlitavo tijelo i očaj njegovog oca, sve su neobično prisustvo unutar nečega što gledamo kao komediju. Pored toga, junaci konstantno pate u ovom filmu, padaju, udaraju se, gube zube, krvare, piju tablete protiv bolova i sl. Ovaj film nam daje najveću količinu posljedice i razlog vjerovatno nije taj što imamo tri protagonista, pa nam i bol mora biti utrostručen. Ovo živo prisustvo svijeta je kvalitet koji čini “Darjeling ltd.” posebnim u Andersonovom djelu.
“Darjeling” nam nudi i izobilje jezičke vulgarnosti, gotovo dječije izražene, jer dolazi iz usta inače idiosinkratičkih i klasno i kulturološki manirizovanih likova. Ovo je odlika dijaloga koja je od prvog filma prisutna kod Andersona i ona u malom nosi odnos stila i posljedice o kojoj govorimo. Efekat ovog govornog poteza je identičan slušanju malog djeteta ili prefinjenog gospodina kako brutalno psuje. Stil je prisutan u dječijoj naivnosti i određenoj knjiškoj ili modnoj prefinjesti kao znak više srednje klase, a posljedica kao šokantna i vankarakterna psovka – opet znak svijeta eksternog višoj srednjoj klasi, svijeta vulgarnosti, iz kog i dolaze takve psovke. Ova govorna igra je prisutna u svakom njegovom filmu, a Darjeling je možda mjesto njenih najboljih upotreba.
