Evo nas u doba rimejka. Činjenica koja ne mora biti loša, ali ipak pomalo razočarava. Razočarava, jer je palo u vodu obećanje filmskog istraživanja stvarnosti – bilo kakve – a došlo do izražaja kukavičko recikliranje sadržaja koji se potvrdio kao popularan.
Ali, rimejk ne mora biti loš film. To se uglavnom dešava kada autor novog filma odluči da uradi potpuno svoju stvar i originalni film koristi samo kao materijal ili kao povod.
Bilo kako bilo, donosimo vam ovu listu da vidite da rimejk ne mora biti loša pojava, ali i da vidite da može biti daleko bolja od onih kakve danas viđamo (naravno, na listi će biti i izuzetaka tj. loših rimejka, koji su tu, jer vjerovatno niti ste znali da su rimejkovi, niti ste imali razloga da znate).
“12 majmuna” (“12 Monkeys”), 1995. – “Peron” (“La Jetee”), 1962.
Razlika u formatu potpuno oslobađa Terija Gilijama (Terry Gilliam) od svih prstiju što biste u njega mogli uperiti i vikati: “Rimejk, rimejk!”. Markerov (Chris Marker) film je zaista čudo – traje 28 minuta, sastavljen je isključivo od fotografija, a uspijeva nam ispričati priču o postapokaliptičnom svijetu i putovanju vremenom.
Gilijam jeste pretvorio Markerovo djelo u konvencionalniji, narativni film, ali usput je stvorio nešto sasvim svoje – što je i jedini način da uspješno sprovedete ovakav eksperiment. Uzmite sve Markerove uticaje, prepoznajte ih u Gilijamovom filmu, pa ćete vidjeti da vam i dalje ostaje mnogo toga što je samo Terijevo.
“Jeste li za ples?” (“Shall We Dance?”), 2004. – “Jeste li za ples?” (“Sharu wi Dansu?”), 1996.
Ričard Gir (Richard Gere) je nekako odlučio da su rimejkovi uspješnih japanskih filmova dobar potez za jesen karijere jednog holivudskog glumca. Tako ćemo na ovoj listi imati dva takva pokušaja. Moramo reći “pokušaja”, jer iako u oba slučaja imamo uredne filmove, originali su jednostavno bolji. Samo Amerikanci, koji notorno ne vole čitati titlove, imaju izgovor da izaberu rimejk, umjesto originala.
U ovom slučaju, autor daleko boljeg izvornika je Masajuki Suo (Masayuki Suo), štićenik čuvenog Đuza Itamija (Juto Itami).
“Hačiko: Priča o psu” (“Hachi: A Dog's Tale”), 2009. – “Hačiko: Priča o psu” (“Hachiko Monogatari”), 1987.
Evo opet Gira, i evo opet OK filma, ali evo i opet originala koji je bolji. Jednostavno je bolji.
Naravno da će vas priča o vjernom prijatelju Hačiku dotaći gledali original ili rimejk, ali ne pričamo sada o toj priči, koja bi vas dotakla i da je čujete iz nečijih usta, jer je, na kraju krajeva, istinita. Sada pričamo o filmskom pričanju priče, a sa te tačke gledišta, Girov film nije dodao ništa originalu. Osim što ga je preveo na engleski.
“U žaru osvete” (“Man on Fire”), 2004. – “U žaru osvete” (“Un uomo sotto tiro”), 1987.
U ovom slučaju je jednostavno: original je uvrnutost, rimejk je stilizovanost. Ako ste gledali rimejk,u režiji Toni Skota (Tony Scott) sa Denzelom Vašingtonom (Denzel Washington) u glavnoj ulozi, znate da je to bio film put Tonijeve raskalašenosti bojama, pokretima kamere, montažom – solidan akcioni film. Znaćete da je Denzel opasan, kao i uvijek. Dakle, tip kojeg ne želite uznemiravati.
Original je malčice drugačiji. Skot Glen (Scott Glenn) igra Denzelovu ulogu (u stvari je obrnuto, ali većina nas je prvo gledala rimejk) i boja kože nije jedino što ih razlikuje. Glen igra oštećenog, melanholičnog lika, koji nije ni blizu Denzeleve nabrijanosti (iako, na trenutke, poželite da jeste). Upravo ovo filmu daje težinu i čini ga bogatijim protagonistom, iako vam u isto vrijeme oduzima zadovoljstvo nemilosrdne osvete kakvu želite vidjeti.
I Eli Šuraki (Elie Chouraqui) nije Toni Skot. To jednostavno znači da ćete morati više uložiti u gledanje filma, da vam neće biti “pred očima” i da vas neće obuzeti kao Skotov, već da je smireniji i svedeniji – što ne znači da je bolji.
“Imate poštu” (“You've Got Mail”), 1998. – “Prodavnica iza ugla” (“The Shop Around The Corner”), 1940.
“Kako internet 1940. godine?”
Posebno je poražavajuće saznati da je ONA romantična komedija, koja je vaš lijek za kišne dane, samo još jedan rimejk. Naravno da vas ovo neće odbiti od nje i da vam ona neće prestati značiti to šta vam znači, ali je pomalo uznemiravajuće. Vi želite vjerovati da je to film koji je obilježio jedno vrijeme, vaše vrijeme, a ne da droljasto obilježava svaku drugu deceniju.
Ovdje treba biti oprezan, jer diramo u “miljenike” svih romantičara, a među njima je sigurno film “Imate poštu”.
Ali, imajte i vi razumijevanja. Pogledajte samo kako perfidno kriju činjenicu da je riječ o rimejku. Prije će priznati da je film zasnovan na pozorišnom komadu Mikloša Lazla (Miklós László) “Parfimerija”, nego na mega popularnom Lubičevom filmu “Prodavnica iza ugla”. Šta mislite da im je bio motiv za rimejk – ponoviti uspjeh Lubičeve (Ernst Lubitsch) komedije ili novoj generaciji dati Miklošev klasik?
Vrlo vjerovatno je riječ o spoju oba motiva. Jer, zaista, svaka generacija ima pravo na svoju “Parfimeriju” i scenaristi su pojavu interneta jako lijepo uklopili u čitavu priču.
