Okrutni pragmatizam, korporacije, nevladine organizacije, lobisti, senatori, do srži korumpirani i jednako moćni ljudi, svi se ložimo na njihov svijet – a svijet je, definitivno, njihov.
Ne samo da se ložimo, nego očima gutamo svaku fikciju koja nam ga jednako nemilosrdno servira. Sve od “Mad Men” do “House Of Cards”, od Edvarda Barnejza, onog Frojdovog nećaka sa talentom za biznis, do Donalda Trampa, onog sa talentom za biznis, koji bi trebao upoznati Frojda, a Frojd bi dušu dao da njega upozna, samo da može, naša religija je biznis, a pragmatizam njena teologija.
Kao katihumeni pragmatizma ištemo snažno štivo. Da li nam ga “Gospođica Sloun” (“Miss Sloane”) daje i kako?
Džesika Šastejn (Jessica Chastain) igra Elizabet Sloun, najsposobnijeg lobistu u Vašingtonu, koja stavlja nemoguć zadatak pred sebe i okreće svu svoju ambiciju, sve svoje vještine, protiv oružarskog lobija, Drugog amandmana i prava Amerikanaca da posjeduju oružje – ljudi koje ne želite baš razljutiti.
Šastejn ima iskustva sa ovakvim ulogama. Sličan performans je dala u filmu daleko vještijeg reditelja, u “Zero Dark Thirty” od Ketrin Bigalou. Ovdje je Šastejn svakako snažna, ali način na koji je reditelj odlučio da postavi zadivljujuću brutalnost njenog lika, ne samo da je klizava, već se brzo sapliće i teatralno pada. Sve je organizovano tako naivno, sve tako igra na reakciju publike, sve je “na prvu”, sve odmah hoće rezultat, da je svaka strategija jasno vidljiva i gledaoca odbija.
Ali, kada pređemo taj uvodni dio, u kojem nam svaki sporedni lik trapavo i preočigledno služi da svakom replikom uveća sjaj Slounove, tog nepreveziđenog pragmatiste koji se gnuša svake forme života osim profesionalnog, onda nas čeka uzbudljiva i značajna turneja kroz svijet lobista, korporacija i politike.
Ovo je zaista fascinantan svijet i koliko god sam film padao na zaista mnogim mjestima, sam scenario je bogat uvidima u istine za koje svi tako dobro znamo, a koje nikada nemamo priliku vidjeti, naročito ako živimo u zemlji toliko rezigniranoj i korumpiranoj, toliko navikloj na nepravdu, da ona pojava koja se zove “skandal” više nije ni moguća, jer sve već dobro znamo i samo odmahujemo rukom – to nam je ultimativna reakcija.
Iako je teško očekivati da ćemo sami doći do slične katarze razotkrivanja, možemo posredno uživati u iskvarenim mrvicama koje američka korumpiranost baca u eter. I to je, na kraju, ono što možete dobiti od “Gospođice Sloun”, ništa više. Pošteno.
