Koliko često u ratnim filmovima imate prilike vidjeti ženu kao nositeljicu radnje? Ili barem čuti pokoji događaj iz njezine perspektive? Ne baš tako često? U filmovima s ovom vrstom tematike gledatelji susreću vjerodostojne prikaze borbi, ušivanje rana na živo, smrznute prste na rukama, lica izrezbarena borama od straha, srdžbe, gnjeva… A žene? Od njih se očekuju da budu kao Penelopa i čekaju. I čekaju. I čekaju. A, ako kojim slučajem i odmaknu od kućnih pragova, onda previjaju vojničke rane.
Upoznati smo sa predsjednicima, komandantima, generalima, vojnicima, sa što preciznijim brojkama stradalih vojnika, a koliko smo upoznati sa slučajevima silovanih žena? Djevojka? Djevojčica?
Silovanje je nezaobilazan čin nasilja nad ženom, koje je staro koliko i ratovi, samo što se tome nije posvećivalo ne dovoljno, nego nimalo pažnje, a kako i bi, jer su se ratovi odvijali na bojišnicama. Sama činjenica da su žene služile kao ratni plijen i nije ostavljalo mnogo prostora za revolt. U velikom broju slučajeva, na žene se gledalo kao na teritorij koji se zauzima. Ponižavanje, povrijeđivanje, dehumaniziranje – na taj način bi se muškarca čija je vojska poražena, porazilo još jednom.
Većina filma “Nevine” (“Les innocentes”) smještena je unutar samostana u Poljskoj, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pri prvom prikazu redovnica u samostanu, gledatelj uočava neuravnoteženost i nesklad prilikom zajedničke molitve. Samostan, čini se, više nije pružao sigurno sklonište od vanjskog svijeta. Osim nemirnog duha redovnica, prikaz snježnog krajolika također pridonosi tajanstvenoj atmosferi.
Središnji lik, Mathilde (Lou de Laâge), mlada liječnica koja brine za francuske vojnike u bolnici Crvenog križa, na poziv jedne od redovnica odlazi u benediktinski samostan spasiti život sestri, koja je teško bolesna. Mathilde pronalazi mladu redovnicu koja se porađa, te je porađa carskim rezom, ali je primorana obećati Vrhovnoj poglavarici časnih sestara (Agata Kulesza) da će taj porod sačuvati za sebe. Vrhovna poglavarica se plaši da će, ukoliko se vijest o istom proširi, porod okaljati ugled samostana.
Rezervirana i distancirana lica redovnica ukazuju na licemjerje koje se ukorijenilo u crkvama; ako se o nečemu ne govori, nije se dogodilo. Religija je godinama služila, a dobrim dijelom i dalje služi, kao paravan iza kojeg se odvijaju radnje koje se s oltara oštro osuđuju. Osim licemjerja vjerskih dužnosnika, časne sestre upućuju na još jedan problem, usuđujem se reći i veći od samog licemjerja, a to sram koji se nastanjuje u ženama koje su bile žrtve silovanja. Ne samo da su pretrpjele nasilje i bile primorane živjeti s traumom koje je to nasilje izazvalo, one se srame svoga tijela, jer su nečiste.
Film “Nevine” snimljen je po istinitim događajima, koji su opisani u bilješkama Madeleine Pauliac, liječnice Crvenog križa. Redateljica filma Anne Fontaine (“Coco prije Chanel”, “Gemma Bovery”), koja je predano radila na istraživanju tih zločina i provela neko vrijeme u dva benediktinska samostana, navodi da vojnici nisu osjećali nikakav osjećaj krivice zbog toga što su učinili, jer su smatrali da im nitko to ne može osporiti, pogotovo ne zbog njihovog uspjeha na bojnom polju.
Svjedoci smo da ni žene koje su imale mušku protekciju nisu izbjegle razvratnom nasilju nad sobom, ali što je s onima koje nisu imale nikakvu protekciju, čija je jedina protekcija bila molitva? Bili vjernici, agnostici ili ateisti, svi u neko doba svog života ili nađu Boga ili ga izmisle. Molitva je bila jedini obrambeni mehanizam nakon što su te redovnice bile silovane.
Mathilde saznaje da su nekoliko mjeseci ranije sovjetski vojnici prilikom zauzimanja Poljske ušli u samostan i nekoliko puta silovali redovnice, a mnoge od njih su ostale trudne. Zanimljiva je scena koja se događa netom prije nego Mathilde ode poroditi jednu od sestara. Ona pomaže liječniku da zašije ranu vojniku, a potom se iskrada sa svojom liječničkom torbom i odlazi redovnicama. Upravo ta slika portretira kako se u ratu tretiraju vojnici, a kako silovane žene. Vojnici, kao hitni slučajevi, u što je moguće boljim uvjetima, a žene u sjeni, posramljene.
Mathilde, koja za razliku od redovnica ne vjeruje u boga, u više je navrata približena redovnicama. Jednom su je prilikom, kada se vraćala iz samostana, presreli sovjetski vojnici i skoro silovali, ali je to prekinuo viši časnik i ona je izbjegla ono što bi neminovno uslijedilo. Na taj način je redovnicama bila još bliža, jer jedini način da im se približi bio je da zna s čim su se morale suočiti. Kao i redovnice, i ona ima poziv – a taj je da pomaže ljudima. Mathilde je napustila fakultet i došla pomagati ranjenicima. Život koji je ona izabrala ne bi trebao biti manje vrijedan od celibata ili jutarnjih molitvi. To, opet, za sobom povlači pitanje kako su vjernici raspoloženi prema ateistima i/ili agnosticima i obrnuto.
Film prati nekoliko pripovjednih niti koje se odvijaju istovremeno, ali stoje u suprotnosti. Redovnice svaki dan dižu glave sve više prilikom svoje molitve, oči su im uprte ka nebesima, a istovremeno to rade i iz praktičnih razloga, kako bi bar za vrijeme molitve ignorirale činjenicu da im trbusi rastu. S druge strane, imamo liječnicu koja ne čeka odgovore, nego spašava ono što može – sama. Film sugerira kako ustaljene društvene konvencije mogu itekako naštetiti samopouzdanju žene, u toj mjeri da osjeća sram za nešto što je njoj učinjeno.
Mathilde je u nekoj vrsti ljubavne veze sa doktorom Samuelom (Vincent Macaigne) sa kojim svakodnevno liječi francuske vojnike. Jedne večeri, nakon što su spavali skupa, Mathilde ga pita što on misli što će biti s poljskom crkvom pod novim režimom, a on joj odgovara da se nada da će i crkva, kao i narod proći kroz težak period te da su dobili što su zaslužili od Rusa i Nijemaca. Kroz njihov dijalog gledateljima je jasno da ne govore o istim stvarima, jer rijetko kad muškarac i žena govore o istome kad je posrijedi rat.
“Happy end” i nije nešto što očekujete kako zbog tematike, tako zbog samog tijeka filma. Redovnice koje se igraju sa djecom uvelike se razlikuje od onih koje su morale progutati knedlu svaki put kad bi sa drugom osobom razgovarale o tome što im se dogodilo. Ovakvoj vrsti filma ne leži nikakva mlohavost, jer na taj se način gubi ozbiljnost zločina koji je počinjen nad tim ženama.
Osim “happy enda”, scene u kojima se čeka odgovor Vrhovne poglavarice (za koje se čini da traje satima) su se također mogle izbjeći. Borba kroz koju ona prolazi je sasvim jasna i bez pogleda koje upućuje redovnicama koje su pustile (još) nekoga u samostan. Na taj način se cijela odgovornost prebacuje na nju, a ne na one koji su je doveli u tu situaciju.
Redovnice s kojima se gledatelji susreću se razlikuju jedne od drugih. Neke od njih, koje su imale seksualnih iskustava prije nego što su se zaredile, lakše su se nosile s onim kroz što su prošle, dok su one odbijale osvijestiti što im se dogodilo.
Najkompleksniji lik redovnice je svakako Vrhovna poglavarica koja se tijekom cijelog filma bori sa svjetovnim i vjerskim. Na kraju, ipak odlučuje žrtvovati djecu kako bi izbjegla sramotu, a prizori pred sam kraj filma govore što sama misli o svojoj odluci. Ali, stoji li ona sama iza svoje odluke ili cijeli jedan nauk o čistoći i čednosti, na vama je da procijenite.
