Šta je sa Motoko? Skarlet Johanson (Scarlett Johansson) ponavlja svoju ulogu iz Glejzerovog (Jonathan Glazer) “Ispod kože” (“Under the Skin”). I to je sasvim u redu. Opet je medijalni problem u pitanju. Iako je ona licem, ako ne građom, nalik na Ošijevu Motoko, ona jednostavno nema mogućnosti za svu igru očima koja je osnovno sredstvo karakternog izraz, ne samo u “Duhu u oklopu”, već svakog animea – možda i postoji mogućnost da se ovo prevede na film, ne znam da li je neko pokušao.
Mimo toga, ona je daleka, mrtva i nemamo načina da se zainteresujemo za nju, osim kao za Skarlet Johanson – Motoko ostaje neostvarena.
Ovo vjerovatno nije toliko njena, koliko rediteljska greška. Jednostavno, liku nije pruženo vremena ni prostora da izgradi karakter, jer ona samo trči od jedne akcione scene do druge, sa trenucima ekspozicije između.
Iako je Sander vizuelno izgradio bogat i uvjerljiv svijet, niko ga od likova, a niti drugih ljudi, ne naseljava. Nemamo nijednu scenu u kojoj možemo vidjeti Motoko kako prosto živi u svom svijetu, nijednu scenu koja nije direktno vezana za akciju. I jedna opet ne bi bila dovoljna, treba ih nekoliko, a kada bismo ih imali, dobili bismo i Motoko i taj sajber Hong Kong, jednim udarcem.
U originalu ima jedna sekvenca, nešto duža od tri minute, koja je čista meditacija.
Sekvenca koja je samo spori opis grada, protok vremena, vode, ljudi… čini se banalna, bespotrebna, kao skretanje od radnje, ali u njoj je sva tema filma zbijena. Moglo bi se mnogo o njoj reći, ali reći ću samo tri stvari. Prva je da je identična sekvenci sna iz “Stalkera” Andreja Tarkovskog i da ima skoro identičnu svrhu – sa razlikom što Tarkovski sabija vrijeme u jednom kadru i izbjegava rez, dok Oši svoju gradi rezovima.
Druga je ovaj video-esej, koji govori o njenom značenju i njenom mjestu unutar filma. Treća je da nam upravo ona, svojom sporošću, distancom, pauzom, zagledanošću, daje osjećaj prisustva svijeta koji film gradi, ali i prisustva Motoko, koja posmatra taj svijet i zamišljena je nad njim. Ako mislite da je i Sanders mogao tako nešto ugurati u svoj film, znajte da Oši ima dvije ovakve scene u svom.
Muzika, koja je neodvojiva od originala, koja je toliko pamtljiva i koju je radio Kendži Kavai (Kenji Kawai), ovdje je izostavljena. Možda je bilo pitanje autorskih prava, što je neobično jer je Kavai izvodio svoju muziku na promociji filma. Možda je Sanders smatrao muziku “prefilozofičnom”? Bilo kako bilo, ona sigurno nedostaje, jer je upečatljiva koliko i trominutna sekvenca o kojoj smo govorili maloprije i ima istu funkciju. Umjesto Kavaia, odlučili su se za nekada velikog Klinta Mansela (Clint Mansell) , koji je napravio “muziku za lift” (“mjuzak”), a kad je već to radio mogao ju je bar napraviti od Kavaijeve originalne kompozicije.
Duh
E sad, toliko o oklopu, a šta je sa “duhom”? Ako je iskustvo onoga što je Bodrijar zvao hiperealnost, tj. potpunog prevazilaženja čovjeka, i u tjelesnom i u misaonom smislu, ako je to tema originalnog filma, a jeste, onda je Sanders potpuno promašio.
Poslušajte njegov problem sa Ošijevim filmom:
“Teško je, jer mislim da bi bilo nemoguće uzeti original iz 1995. I prenijeti ga kadar-za-kadar. Mislim da je taj film prefilozofičan i previše introspektivan. To je, naravno, ono što većina ljudi voli i poštuje kod tog filma, ali nadam se da sam zadržao nešto od toga i napravio veći film oko tog jezgra, film koji će uzbuditi ljude u bioskopu i koji će ih obogatiti na neki način”.
U redu, legitiman zahtjev, naročito za SAD. A i kakav bi izazov bio puko prenošenje Ošijevog animea u filmsku formu? Ili bi možda baš to bilo pošten izazov?
Uglavnom, šta nam je Sanders od “duha” ostavio?
Umjesto gore opisane dileme prevazilaženja čovjeka, dovođenja mogućnosti određenja ličnosti u pitanje, Sanders je postavio sjećanja kao temelj ličnosti, što ni ne načinje probleme koje Oši postavlja.
Kod Sandersa, Motoko saznaje da su joj sjećanja sintetička, lažna. Saznaje ko je bila, saznaje da je ubijena samo da bi se eksperimentisalo na njoj. Saznaje da su joj tijelo odbacili i zadržali samo mozak. Saznaje ko je ranije bila i odlazi da nađe svoju majku. Na kraju filma ona prihvata taj svoj prošli identitet, zadržavajući sa njim i novi.
Izazov prevazilaženja ljudskog identiteta zasnovanog upravo na sjećanju, na biologiji stvarne majke, izazov ulaska u mrežu i napuštanja bilo kakvog do tada znanog osnova identiteta, potpuno je zanemaren u Sandersovom filmu. Na ovom nivou, ovo je samo još jedan film o amneziji, o ukradenoj prošlosti i ni po čemu se ne razlikuje od, recimo, “Univerzalnog vojnika” (“Universal Soldier”), “Totalnog opoziva” (“Total Recall”), “Bornovog identiteta” (“The Bourne Identity”), “U potrazi na Nemom” (“Finding Nemo”), “Anastasije” (“Anastasia”) ili “Mažestika” (“The Majestic”). Sav potencijal izazovne teme je propušten, a ono što je ostalo je užasno malo.
Mogli bismo možda reći da nam je ostao “oklop” bez “duha”, ali nije ni toliko.
