Svijet naučne fantastike lako i duboko osvaja. Svako ko je zašao u njega zna da jednom kada uđeš prestaješ praviti razliku između “svijeta” i “svijeta naučne fantastike” i razliku između književnosti i naučne fantastike. Treća stvar je konstatno čuđenje, na koje se nikada nećete navići, nad činjenicom da drugi nikako da provale da se u naučnoj fantastici kriju velika djela svjetske kniževnosti, koja se obično tretiraju kao populistična, laka zabava ili eskapizam.
U svakom slučaju, brzo razvijete navike i odlike koje znate da dijelite sa mnoštvom dobrih ljudi širom planete. Evo nekih od tih odlika.
Pokušaš čitati ozbiljne naučne članke, od kojiš brzo odustaneš i vratiš se Orvelu.
Pomisliš: “Možda da pročitam malo pravih naučnih članaka da mogu bolje razumjeti tešku naučnu fantastiku i da zvučim pametnije kad pričam o svojim omiljenim knjigama”. Ovo raspoloženje ne traje duže od 20 minuta, dok ne odustanete i vratite se svijetu fikcije.
Razmišljaš o tome u kojoj od distopija živimo i ka kojoj idemo.
Bilo da su u pitanju roboti ili trolični moćnici koji svijet guraju niz padinu nuklearne katastrofe, kao ljubitelj i poznavalac naučne fantastike, morate biti ponukani da pomislite kako vaš svakodnevni život sve više liči na vaš omiljeni roman. Ili više na vaš drugi omiljeni roman? Možda na mješavinu “1984”, “Vrlog novog svijeta” i “Sluškinjine priče”?
Ponovo gledaš “Firefly” i pitaš se kako su mogli ugasiti nešto toliko dobro.
Najbolja serija ikada i ugasili su je! Koji ku***? Dobro, možda nije najbolja ikada. Najbolja serija nakon “Zvjezdanih staza” i ugasili su je. Koji ku***? Eto.
Raspravljate se sa ljubiteljima LOTR-a i GOT-a o razlici između naučne fantastike i epske fantastike.
Često vam priđu hvaleći se kako su pročitali sjajan naučno-fantastični roman, koji niti je naučan, niti je fantastičan, a teško da je sjajan. Jedino što možete uraditi, da ne ispadnete nadmeni snob, jeste da ih uputite u razliku između naučne fantastike i “fantastike”.
Šaljete mejlove Dizniju da pitate kada će uraditi film o Obiju Van Kenobiju sa Juanom Mekgregorom.
Mekgregor je sam rekao da je spreman da uradi takav film. Dakle, postavlja se prirodno pitanje: “Zašto ga ne snimate?”
Govorite svima kako znate da je “Legija” (“Legion”) najbolja nova serija
“Legija” je konstantno dobra serija i konstantno zanemarena serija. Imajući to na umu, logično je da iz straha od ukidanja tako dobre pojave, idete okolo i govorite svima koliko je izvrsna, nadajući se da i dalje važi ono pravilo da su svi ljudi u svijetu povezani preko svake šeste osobe.
Upadate u tuče oko “Zvjezdanih staza” i “Zvjezdanih ratova”.
Iako znamo da će svaka završiti uzajamnim prizanjem da su obje franšize dobre, ali i odlaskom na pivo poslije, to se ranama mora zaslužiti.
Smišljate odgovore za idiote koji će vam tvrditi kako naučna fantastika nije ozbiljna literatura (ako je išta osim Prusta uopšte ozbiljno).
Da, to su oni koji trče da prikače etiketu niže vrijednosti na vaše omiljene knjige. To su oni klasno opsjednuti kompleksaši, koji insistiraju na razlikama i koji će se radije zadaviti svojim monoklima nego da daju ozbiljnu književnu nagradu naučno-fantastičnom romanu.
Maštate o postojanju Voight-Kampff testa da bi sa sigurnošću mogli znati da li ima kiborga u vašem prisustvu.
S obzirom da ste već naslutili da su neki od vaših omiljenih autora u pravu i da živimo u svijetu veoma nalik njihovim fiktivnim svijetovima, u dubini sebe znate da su kiborzi već među nama, ali ne možete to dokazati. Naravno da bi ste voljeli imati mogućnost koju je Filip K. Dik opisao u “Sanjaju li androidi električne ovce”. Jednostavna mašina, bar tako izgleda, jednostavan niz pitanja, zvani Voight-Kampff.
Neka neko izmisli aplikaciju za ovo.
Ubjeđujete sve da čitaju “Dinu” (“Dune”), ali da ne gledaju film.
Šta drugo preporučiti, bilo kome, nego “Dinu”? I pedeset godina nakon publikacije, knjiga i dalje drži pažnju i njena moć ne jenjava.
Što se filma tiče, Linč je (slava mu zbog drugih stvari koje je radio) jednostavno iznevjerio.
