Hansi je kanarinac koji želi da odleti u svijet i upozna se sa pticom druge vrste u koju je zaljubljen. Tamo, u slobodnom svijetu, susreće se sa mnogim opasnostima. Naposljetku, odlučuje da se vrati nazad, u svoj sigurni kavez.
Ideja o ovom filmu je potekla 1941. godine, otprilike u vrijeme kada je održan okrugli sto na kome su prezentovane i ideje za potencijalne filmove DZF studija. Većina ideja na tom skupu se držala sličnog šablona – životinja koje su htjele da budu nešto drugo, ali bi na kraju shvatale da im je najbolje da ostanu kakve jesu. Ova ideja održavanja “statusa-kvo”, u potpunosti se uklapala u nacističku ideologiju.
“Jadni Hansi” označio je veliki pomak za njemačku animaciju. Po prvi put je na animiranom filmu korištena elektronska muzika. Oskar Sala, koji će kasnije ostati upamćen kao kompozitor Hičkokovih “Ptica” (“The Birds”), bio je zadužen za zvučnu sliku. Zapažena je i upotreba multiplan kamere, u obliku koji je po prvi put upotrijebio Dizni u filmu “Stari mlin” (“The Old Mill”). Ova kamera omogućavala je stvaranje iluzije dubine slike. Zanimljiv je način na koji je DZF došao u posjed prototipa Diznijeve kamere. Naime, poslije okupacije Francuske, iz Diznijeve pariške kancelarije konfiskovani su svi dokumenti, među kojima su bili i nacrti multiplan kamere, na osnovu kojih je izrađena kopija upotrijebljena u “Jadnom Hansiju”.
Što se same animacije tiče ona, pored nekoliko izvanrednih trenutaka, ostaje ipak daleko ispod nivoa Diznijeve animacije. Treba uzeti u obzir da je u tom trenutku Dizni već proizveo “Pinokija”, “Fantaziju”, “Damba” i naposljetku “Bambija”, od kojih je svaki daleko podigao ljestvicu. Ipak, ako izuzmemo iz razmatranja ovaj podatak, možemo reći da je “Jadni Hansi” sjajno animiran film, pogotovo za evropske uslove tog vremena. Naravno, u okvirima njemačke produkcije ipak ostaje iza Lote Rajniger i njenih “Avantura princa Ahmeda” (“Die Abenteuer des Prinzen Achmed”).
Gebels je bio zadovoljan rezultatom, iako je bio svjestan brojnih nedostataka filma, što potvrđuje da je istinski vjerovao u dostizanje cilja koji je pred DZF postavljen. Sljedeći korak ka cilju bio je dugometražni film radnog naziva “Schnuff, der Niesser”, na kome je par mjeseci radilo čak 500 ljudi. Gebels je ipak smatrao da proizvodnja teče isuviše sporo, pa je odlučio da je premjesti u drugi studio i na posljetku otkaže. Studio Deutsche Zeichentrickfilme zvanično je zatvoren u oktobru 1944. godine.
Broj zaposlenih je kontinuirano rastao, počev od prvobitna 44 radnika, do čak 263 zaposlena neposredno prije zatvaranja studija. U stvarnosti, DZF nikada nije opravdao toliki broj zaposlenih, te je do svoje likvidacije 1944. godine, uspio da dovrši tek jedan kratkometražni animirani film uz enormne troškove. Nestanak DZF-a označio je i kraj trke sa Diznijem, a radnici koji nisu premješteni na front, poslati su u fabrike oružja.
U drugom dijelu, zanimljivi će nam biti zasebni autori iz vremena Trećeg rajha, među kojima će se naći Hans Fišerkoezen, Hans Held i Braća Dil. Takođe, pozabavićemo se simbolikom životinja koje se dominantno pojavljuju kao glavni likovi animiranih filmova ovog perioda.
NAPOMENA: “Guglanje” naslova ovog teksta vratiće vam čudne rezultate.
