Sam Dilan u jednom od propratnih intrevjua povodom ove trilogije, decidno tvrdi da poduhvat nije izazvan nostalgijom, već željom da oživi magiju ovih pjesma za običnog čovjeka.
“Ovo nije nostalgično putovanje u prošlost, ovo su pjesme za čovjeka na ulici, običnog svakodnevnog čovjeka. Možda su oni obožavaoci Boba Dilana, a možda i ne, ali pokušavam da postignem isti efekat na njih, kakav je Sinatrin glas sa radija imao na mene kad sam bio mladić u Minesoti”, kaže Dilan.
Naravno, u startu je Dilanu bilo jasno da svojim kronerskim glasom umornog barskog svirača (ko je rekao “Honkytonk Man“?) ne može da parira čovjeku čiji je nadimak bio “Glas”, već da može samo ponuditi nešto prilično suprotno, a to je ogoljena, svedena i emocijama nabijena interpretacija zlatnih klasika američke muzike, uz jednako ogoljenu pratnju petočlanog benda, za razliku od uglavnom, raskošnih orkestarizacija orginalnih verzija.
Rezultat takve taktike jeste Dilanov “zadimljeni” vokal u prvom planu, uz diskretnu pratnju bubnjarskih četkica, kontrabasa, pedal-stil gitare, klavira te trube i violine kao nenametljivih filigranskih ukrasa u pravim momentima.
Ovakav pristup zabilježen na prethodna dva albuma iz ove serije, on nastavlja i na “Triplicate”, samo što za razliku od albuma “Shadows in the Night” i “Fallen Angels”, taj pristup ne funkcioniše toliko efektno u krajnjem zbiru.
Manjak funkcionalnosti ne dolazi zbog pogrešnog izbora kvalitetnih pjesma ili načina njihovog izvođenja, već proističe iz činjenice da je ovaj put u pitanju trostruki album, sa deset novih pjesma na svakom od tri diska, što slušanjem u kontinuitetu, izaziva neku vrstu jednoličnosti i “zamora”.
Naravno, selektivnim pristupom sa lakoćom se mogu pronaći pravi mali muzički biseri sakriveni u glomaznih jedan sat i 35 minuta muzike, poput nježne verzije besmrtnog klasika “As Time Goes By”, kamernog izvođenja Berlinove “How Deep Is The Ocean”, rasplesane sving verzije “Day In, Day Out” ili otkačenog kabaretskog viđenja klasika “Braggin'”, najpoznatijeg po izvođenju “kralja svinga” Benija Gudmena (Benny Goodman). Ipak, u jednom trenutku obilje materijala snimljenog na tri diska nazvana “Til The Sun Goes Down”, “Devil Dolls” i “Comin’ Home Late”, postane pomalo prevelik zalogaj, čak i za najzagriženije ljubitelje Dilana.
Da li to znači da je “Triplicate” loš album? Daleko od toga. Dilan je malo puta u karijeri bio ovako vokalno uvjerljiv. Produkcija Džeka Forsta (Jack Frost) savršeno prati njegovo raspoloženje, muzičari sviraju više nego opušteno…
Samo, monumentalnost zbirke od 30 manje ili više sličnih pjesama, prije ili kasnije svojom veličinom oteža koncentraciju kod slušalaca, što ovaj album svakako nije zaslužio, kako zbog ljepote izabranih pjesma, tako i zbog ljubavi koja je uložena u njegovo stvaranje.
Ali, kao što smo već rekli, kada je u pitanju Bob Dilan nema očekivanih stvari, možemo kao sljedeći korak u njegovoj karijeri dobiti četvorostruki album u istom fazonu ili nešto sasvim drugo, svidjelo se to nama ili ne. Do tada dajte šansu ovoj seriji od pet albuma (kad se sve sabere), pustite plejlistu, prigušite svjetla i slušajte kako Bob glasom razbija mrak i usamljenost, kao što je to nekad veliki Frenk činio isto sa radio-prijemnika širom svijeta. Možda i vi nađete svog favorita, za neki novi klasik.
