Banjalučanin Ognjen Radović je persona od poezije. Njegovo izražavanje traje već godinama a formalno od 2001. sa objavom prve knjige. Od tada je izdao još osam knjiga i pregršt pjesama u zbornicima poezije, uključujući i “Holi” i “Jantar”, posljednje koje su izašle prošlog mjeseca. Čitajući stihove usljed kojeg je “sav moj vid u maglu pretočen”, nisam mogla da se otrgnem utisku da čitam jedno metamodernističko djelo. Taj pravac koji nema potrebu da to postane, već duže vrijeme se suptilno i pomalo sentimentalno uvlači u sve više pora umjetnosti i života. Noseći sa sobom određene karakteristike kao što je spajanje nespojivog – jukstapozicija (“najdraža tuga u sreću skladna”), paradoks (“dok šiblje u krošnji kuću drži”), pozitivan ton kroz snagu (“ni najduža suša od kapi nije jača”) i slično, odlučila sam kontaktirati Ognjena i popričati sa njim o njegovom stvaralaštvu i potencijalnom metamodernizmu.
BOSONOGA: Ognjene, u martu su izašle tvoje nove dvije zbirke poezije, “Holi” i “Jantar”. Koliko dugo je trajao proces pisanja i kako je taj proces izgledao?
OGNJEN: Obje zbirke sam počeo da pišem prije četiri godine. U početku, kao i uvijek, nisam znao u kom smjeru se krećem, koju formu da odaberem, koji su glavni motivi i tema zbirke. Potom sam “zaboravio” na pjesme. Nakon pola godine sam im se vratio i počeo da ih objedinjujem u manje cjeline. Potraga ili neka vrsta detektivskog rada. Potom je uslijedio prvi krug prepravki i reorganizacije. Ukratko, na početku – djelimično neorganizovano, naposljetku – veoma fokusirano.
BOSONOGA: Posebno su mi zanimljivi odabiri naziva zbirki s obzirom na njihovo značenje. Kako si došao na ideju da ih tako imenuješ?
OGNJEN: Kako sam pisao, shvatio sam da se u jednim pjesmama vraćam priči započetoj sa zbirkom “Origo” o demonskom biću koje poput drekavca pohodi sela. Potom sam oko nje opisao novi krug sa “Rukavcima” u kojima sam prešao na vampire, tj. na kolektiv, da bih sa “Holijem” zatvorio i treći krug posmatrajući cijelo čovječanstvo. Prva od ove tri zbirke je jasno zadala osnovni ton – stavio sam se u ulogu mudraca koji bi trebalo da objasni kako stvari stoje, a da se u isto vrijeme podsmijavam tom pristupu. Naposljetku sam htio da bude jasno da je Holi, praznik boja, nešto u čemu bi se trebali objediniti smijeh, optimizam, zajedništvo u nečemu pozitivnom.
Kada je riječ o drugoj zbirci “Jantar”, naziv sam izabrao jer u toj zbirci pokušavam da uhvatim svoju i prolaznost svega što me okružuje. U pjesmama se usmjeravam na prolaznost i prihvatam je, ali u isto vrijeme to ne mogu, tako da sam odlučio da naziv zbirke mora da uhvati tu nestabilnost – jantar ili ćilibar, odnosno smola u kojoj biljke i životinje ostaju zarobljene milenijumima.
BOSONOGA: U relativno stabilnoj formi kojom odiše svaka zbirka za sebe, primjetni su i opisna “uskakanja” riječi i fraza, kao što su već spomenuti “holi” i “jantar”, ali i “Atakama”, “samsara” i “mono no avare”.
OGNJEN: Opise ovih pojmova u zbirkama doživljavam kao tragove koje sam usput ispustio, a koji bi čitaocima i čitateljkama trebalo da pomognu u rješavanju zagonetke. Ove pojmove sam odabrao zato što sam smatrao da najbolje mogu da objasne glavne tačke u zbirkama, da pomognu u tumačenju, a da, opet, ne otkriju sve. Volim da koristim metafore. To je za mene izazov i zabava, a istodobno me veseli pomisao da čitalac ili čitateljka mora da uđe u pjesmu; da bude poput nekog istraživača koji upada u stihove i riječi, prevrće ih i obrće, dok ne pronađe srž. U suprotnom, dobija se misaona stenografija koja meni, iskreno, nije zanimljiva. Zašto napisati “grmi” ukoliko može “oblaci se o sebe taru”?
BOSONOGA: “Svi ovi svemiri i sva ova zemlja” je uobičajen početak i kraj svake cjeline zbirke “Holi”, odajući utisak sveobuhvatnosti i prostorne širine, što je u suprotnosti sa zbirkom “Jantar”, koja se bazira na vezniku “dok”, aludirajući na vrijeme i radnju (“dok niz vodu noževi klize”). Meni se čini da su ove dvije zbirke prostorno i vremenski povezane, čime se nadopunjuju. Da li si ih tako zamislio kada si pisao?
OGNJEN: Ne, mada bi bolje zvučalo da sam potvrdno odgovorio. Ove zbirke postoje kao zasebne cjeline. Ponavljanje prvog i posljednjeg stiha u “Holiju” služi kao mantra, on odalji, potom ostali stihovi približe, da bi na kraju opet mogla da se izvuče perspektiva u kojoj je sve malo u odnosu na sve za šta znamo. U slučaju “Jantara”, pjesme započinju sa “dok”, kako bi se čitalac ili čitateljka stavili u radnju, instantno i da dalje ide kroz prolaznost, kroz slike koje se pred njima smjenjuju i u koje su uronjeni.
BOSONOGA: Obje zbirke se mogu naći onlajn, što je u današnjem vremenu digitalizacije veliki plus. Međutim, da li da ih očekujemo i u papirnom izdanju, i koja je vjerovatnoća da se objave i u audio-zapisu?
OGNJEN: Realizacija papirnih izdanja zbirki bi bila skupa, jer želim da uradim nešto što nije klasična hrpa listova između korica. Želim da “papirna” verzija bude produženje teme koju obrađujem, što značajno poskupljuje stvari, npr. štampanje na plastici. Audio-zapis sam uradio za “Origo”, tako da se ta zbirka može naći na mom sajtu tj. na Soundcloud servisu. Volio bih da i ostale zbirke prenesem u audio, možda bude i prije nego što bih očekivao.
BOSONOGA: S obzirom na dugogodišnje stvaralaštvo koje će još malo dosegnuti punoljetstvo, ima li razlike kako si pisao na samom početku i sada?
OGNJEN: Prilično. Za prve dvije zbirke, posebno drugu, napisao sam preko 1.000 pjesama, pa sam potom odbacivao sve sa kojima nisam bio zadovoljan. To je nekako izgledalo kao odlazak u supermarket, što je donekle lijen pristup. Sa trećom zbirkom sam pronašao drugi način rada – odrediti početna pravila, pisati koliko mogu i, što je najvažnije, da prestanem pisati kad osjetim da u tom trenutku u životu nemam više šta da kažem na tu temu. Sada pokušavam da već imam koncept za narednu zbirku kad završavam onu koju sam napisao prije tri-četiri godine. Tako sam u posljednjoj zbirci “Jantar” nastojao da vodim računa o broju slogova, da stegnem pjesmu do trenutka pucanja, a opet ne toliko kao u zbirci “Hapobiraki”, gdje je kalup za pjesme bio toliko malen, da u njega stane samo nekoliko riječi. Sad uvijek imam na umu da kada pišem ne širim priču, već da sve kažem kratko, bez suvišnih riječi.
BOSONOGA: Čitajući tvoje zadnje zbirke poezije, sve mi se više čini da u Banjaluci imamo jednog metamodernistu. Taj novi filozofski, estetski i kulturni univerzum razmišljanja i poimanja koji se nalazi između ironije i iskrenosti, naivnosti i znanja, relativizma i istine, optimizma i sumnje, poprilično sam prepoznala u tvojim stihovima. Šta ti misliš o tome?
OGNJEN: Iskreno, mislim da mnogo ljudi tako razmišlja. Pjesma je pjesma je pjesma.
BOSONOGA: I za kraj, kada bi mogao opisati sebe u vidu jednog stiha, kako bi taj stih glasio?
OGNJEN: To je prevelik izazov, možda budem mogao za 30 godina.
