“In Our Time” i “Sandwich Man”
Tajvan pravi filmove od 1901. godine, kada su Japanci uveli sedmu umjetnost na ostrvo. Iako je industrija sigurno i postepeno rasla, sa kultovima poput “Dragon Inn” i “A Touch of Zen” za svojim pojasom, osamdesetih je doživjela opadanje sa sve većom popularnošću i sve većim uvozom filmova iz Hong Konga. Vlada je na krizu odgovorila stvaranjem nacionalnog filmskog programa, putem kojeg je finansirala filmove mladih tajvanskih reditelja – iz ovog programa je nastao tajvanski Novi talas.
“In Our Time” i “Sandwich Man” su dva filma koja su pokrenula karijere Edvarda Janga i Ho Šao Šena, vodećih figura tajvanskog Novog talasa (iako su obojica i ranije pravili filmove) i definisala novi filmski pokret.
U oba slučaja je riječ o omnibusu i iza oba naslova se nalaze po tri filma, režirana od strane tri različita reditelja.
Iako ćemo čekati po par godina da i jedna i drugi reditelj urade svoja remek-djela, u ova dva filma možete vidjeti svu energiju i tematsku posvećenost jednog novog pravca ove nacionalne kinematografije. Više lekcije iz istorije, nego primjer vrhunskih filmova.
Gledajte na ove filmove kao na tajvanski ekvivalent “Paket aranžmanu” i začetku Novog talasa u Jugoslaviji.
Na listi ćemo ih retirati kao nulti film i nećemo ga brojati među naslovnih deset.
“Ljeto kod dede” (“A Summer At Grandpa's”)
Film kojim je Ho započeo svoju “Trilogiju odrastanja” i prvo remek-djelo njegove filmografije.
Zasnovan je na memoarima Ču Tjen Ven (Chu Tien Wen), čuvene novelistkinje i vodeće pozorišne spisateljice na Tajvanu, koja će i kasnije sarađivati sa Hoom na njegovim scenarijima. Ho će svoju preokupaciju djetinjstvom i sjećanjima nastaviti u “Gradu tuge” i “Vrijeme za život, vrijeme za smrt“, koji će biti zasnovani na ličnim sjećanjima.
Brat i sestra odlaze na selo, kod dede, da tamo provedu ljeto, dok im se majka oporavlja od operaciije. Na selu će ih zateći porodične svađe, pljačkaši, razbojnici, skrivene trudnoće, soske lude, i naravno smrt.
Sva težina svijeta odraslih naslućena očima djece, to je pristup kojim će Ho graditi ovaj film. Ali u očima djece nećete naći ni tren sentimentalizma. Koliko god da djeca ne razumiju ono sa čim se suočavaju (djevojčica pogotovo), reditelj se ne usuđuje umiješati i praviti sekvence koje će snishoditi djetinjoj nesposobnosti razumijevanja, već se konstantno držo po strani ostavlja nam da sami, iz dječijih utisaka, izgradimo sliku stvarnosti sa kojom se suočavaju. A ni djeca sama nisu predstavljena kao bezgrešni anđeli, već kao kompleksne ličnosti, kakve djeca i jesu.
Sentimentalizam se izbjegava i u slici – idila nije riječ kojom bi na kraju danas opisali selo na kojem djeca provode ljeto. Ho takve stvari ne može dopustiti.
Edvard Jang u filmu igra oca.
“Grad tuge” (“City of Sadness”)
Iako Ho Šao Šen pravi “Grad tuge” tek 1989., kada je već uradio nekoliko remek-djela i kada je Novi talas već gotov, ovaj film je nekako odredio čitav ton novog talasa, koji nazivaju još filmom tuge. Zaista, etos tuge vlada svim ovim filmovima i tek u drugom talasu nastaju neke od komedija, neke od akcija ili borilačkih filmova, neki od filmova drugačijeg raspoloženja.
Film je smješten u godine između 1945. i 1949., između kraja japanske okupacije ostrva i otcjepljenja ostrva od Kine, vjerovatno najturbulentnije godine tajvanske istorije i godine velikog stradanja tajvanskog naroda pod takozvanim „Bijelim terorom“. Vanredno stanje na Tajvanu je ukinuto tek 1987. i političko otopljenje koje je uslijedlio je omogućilo da se po prvi put javno progovri o tragičnim događajima iz prošlosti.
Ho se bavi nedostatkom komunikacije i razumijevanja, kako istorijski, između ostrvljana i doseljenika, ili između Kineza i Tajvanaca, tako i unutar jedne porodice, porodice Lin, i različitih sudbina četvorice braće Lin.
Ovo je film o porodici, film o raspadu porodice, tajvanski “Kum” (kako ga neki nazivaju), film o stradanju naroda, film o čuvenom 2/28 incidentu, snimljen “raskošom” Hoove režije, statičnim kadrovima, donjim rasursima, mirnoćom i suptilnošću, zbog kojeg će ga zvati učenikom Ozua (Yasujiro Ozu), iako on sam tvrdi da nikad nije gledao Ozuove filmove.
“Nisam uradio ‘Grad tuge’ da bi otvorio stare rane, već zato što znam da se moramo sučiti sami sa sobom i sa svojom istorijom i da je to uslov našeg samorazumijevanje i naše budućnosti.”
Ovo je prvi Hoov film koji je imao evropsku distribuciju i koji mu je donio Zlatnog lava na venecijanskom filmskom festivalu.
“Priča iz Tajpeja” (“Taipei Story”)
Tajpej, hipermoderni metropolis izmješanih i nedefinisanih identiteta, još neuspostavnjenih odnosa, sa nepovezanim repovima tradicije u zraku, poprište je dobrog dijela filmova novog talasa. Grad je slika tajvanske konfuzije.
Originalni naslov glasi zelene šljive i bambusni konj, i aludira na dječiju igru jahanja bambusovoh štapova koji služe kao imaginarni konji, dok u isto vrijeme referiše na srednjovjekovnu kinesku pjesmu i pojam simpatije iz djetinjstva, ili prve ljunavi. Engleski prevod ukazuje na Ozuov film “Priča iz Tokija” (“Tokyo Story”), ali original rasvjetljava sukob prošlosti i budućnosti koji prožima film.
Atmosferom bezizlaznosti i tuge, Edvard Jang nam suprotstvavlja Lunga (igra ga Ho Šao Šen, koji je mogao opušteno nastaviti glumačku karijeru da se nije ikrenuo režiranju), bivšeg igrača bejzbola, opsjednutog prošlošću i njegovu djevojku, An Čin, koja po svaku cijenu hoće da ostavi tradicionalni odgoj iza sebe i nađe još nedefinisanu budućnost savremenog Tajpeja.
Zidovi, prolazi, vrata, svaki komad urbane arhitekture Jang koristi kao način razdvajanja svojih likova. Ovo je tek grad tuge i ono što ga čini globalno bitnim je činjenica da svi idemo njegovim stazama “hibridnih identiteta”.
“The Terrorizers”
Kad smo već kod urbane težine i bolnog minimalizma, bolje da odmah prođemo kroz Jangov “The Terrorizers” i ne širimo betonsku čemer postmodernosti dalje na ovu listu, sva joj slava i hvala.
Ali, prije nego što počnemo o betonu i crnoj žuči, znajte da nas Jang suočava sa temeljnim pitanjem svakog stanovnika Tajvana: u ime kog identiteta odoljeti vesternizaciji, u ime kog identiteta se pitati o njoj? Sjetite se uvodnih skica o istoriji zemlje i neće biti teško naslutiti obrise dileme. Sad je pokušajte prevesti u sliku i već vidite Jangov film. Donekle.
Građena logikom sna, Jangova misterija, a to je u suštini, sjedinjuje četiri života: fotografa opsjednutog djevojkom (Bijela djevojka) koju je slučajno uslikao (aluzija na Antonionijevo “Uvećanje”); djevojke iz prve priče; nesrećno udate novelistkinje koja stupa u vezu sa starim ljubavnikom; i policajca sa kojim su ove tri priče povezane.
Umjesto odgovora o identitetu i pokušaja traženja tragova u prošlosti, Jang odbija da se služi vremenom i nudi nam samo prostor kao poprište drame – ovo ga temeljno razlikuje od Hoa, iako dijele mnoge sličnosti. U prostoru se izražava odsustvo stvari, istih onih koje je vrijeme učinilo odsutnim – porodice, očevi, ljubavnici, poznati nam odnosi.
Dodajte mnogo krvi Antonioniju (ili onoliko koliko bi za Antonionija bilo mnogo) i dobićete ovaj film.
“Posuđeni život” (“A Borrowed Life”)
Vu Nien Jen (Wu Nien-Jen) je čovjek koji je napisao dobar dio onoga što će se zvati tajvanskim novim talasom. Hoovi “Grad tuge”, “Puppetmaster” i “Dust in The Wind” su iz njegovog pera, a glumio je u Jangovim “Priča iz Tajpeja” i “Yi Yi”.
Originalni nslov Posuđenog života glasi “to-san” i znači “otac”, na japanskom, i film je jedna od najljepših posveta ocu koje ćete naći u čitavoj istoriji filma.
Trenutak kada japanci napuštaju ostrvo a kontinentalci, prognani nacionalisti, ga naseljavaju, i konfuzija identiteta koja nastaje u životima ostrvljana, konfuzija jezika i društva, te težina rudarskog života, koja kao da nije bila dovoljna sama po sebi za sudbinu tih ljudi, sve to staje iz riječi “otac”, a pravilno se prevodi na engleski i kao “posuđeni život”.
Malo ko će izbjeći osjećanje da je biće koje je poznavao cijeli svoj život, bio to otac bila to majka, uvijek bilo poput voljenog stranca i ostalo nedodirljivo i daleko. Trasiranje istorije oko nedodirljive ličnosti je jedan način da se ona dokuči, ali i da joj se spjeva himna.
Skorsezi (Martin Scorsese) je Vuov film uvrstio u svojih 10 najboljih filmova devedesetih.
