“Jedi, pij, muškarac, žena” (“Eat Drink Man Woman”)
Ang Li (Ang Lee) ima neobičan status u okvirima svog Tajvanskog zaleđa. Školovan je u Americi (u jednom trenutku je bio klasić onog trećeg Lija, Spajka Lija) i tamo je snimio prve kratke filmove. Sa druge strane, Li je u Ameriku poneo svoku tajvansku dilemu, svoj krst identiteta i teme koje su mu zavještali Ho i Jang. Sa njima se vratio kući i napisao dva scenarija, za filmove “Pushing Hands” i “The Wedding Banquet”, koji će postati prva dva dijela njegove “Otac zna najbolje” (“Father Knows Best”) trilogije. Ovi filmovi najbolje ilustruju mješavinu koje Li predstavlja, jer se tiču tajvanskih i kineskih emigranata u Americi i sukoba tradicije i američkog života.
Ang Li će se odmah istaći na našoj listi, i to kao prvi uspješni primjer komičnog izraza svih dilema o kojima su sa tugom govorili njegovi prethodnici. To je ono što ga je učinilo pristupačnim i domaćoj i stranoj publici i brzo mu otvorilo vrata zapadne publike.
Sva tri filma za okosnicu imaju sukob tradicionalne konfučijske porodice, u sva tri filma predstavljene figurom oca kojeg uvijek tumači izvrsni Šijang Lang (Sihung Lung), i modernosti koju predstavljaju djeca.
Već je “Pushing Hands”, prvi film trilogije, bio i komercijalni i kritičli uspjeh. Danas tu možete vidjeti sve nedostatke prvog dugometražnog filma onog Ang Lija koji će napraviti nešto poput “The Ice Storm” samo pet godina kasnije.
Tek je drugi film, “The Wedding Banquet”, o gej tajvanskom imigrantu, koji pristaje na brak sa djevojkom samo da bi zadovoljio napornu porodicu i njoj obezbjedio zeleni karton, zaista izveo Lija na veliku scenu. Film mu je zaradio Zlatnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu i nominacije za najbolji strani film na Zlatnim globusima i Oskarima.
Sa trećim filmom se Li vraća u Tajvan, u Tajpej, i stvara krunu trilogije. Sve što smo u prethodna dva filma imali izraženo u životu Kineza u Americi, sada dobijamo u izvornom miljeu, što znači slojevitije i intimnije.
Šijang Lang ovaj put igra kuvara udovca, sa tri kćeri, od kojih svaka na svoj način predstavlja izazov njegovim tradicionalnim uvjerenjima. Najstarija je učiteljica slomljenog srca koja je prešla na hrišćanstvo. Srednja je nezavisna poslovna žena, koja je naslijeila očevu ljubav za kulinarstvo. Najmlađa je studentkinja koja ima vezu sa dečkom svoje prijateljice. Sve tri još živa sa ocem, i dok on brina za njih, one jednako brinu za njega i svoj život ne mogu odvojiti od njegovog.
Svake nedelje otac pravi porodični ručak (banket bi bio tačniji opis), koji postaje kulinarski ring sukoba tradicije i izazova modernosti. Ovaj konflikt Li pakuje u komediju i sentimentalnost koja jednostavno osvaja. Naslov i ton filma dolaze od citata iz “Li Tzi”, “Knjige obreda”, koji ide ovako: “Ono što čovjek najviše želi, nalazimo u mesu, piću i seksualnom zadovoljenju.” Zvuči jednostavo, ali je jednostavno koliko i očinska ljubav za tri odrasle ćerke.
“Vrijeme za život, vrijeme za smrt” (“A Time to Live, a Time to Die”)
Hoov prvi veliki film. Prvi koji je skrenuo pažnju međunarodne publike na kompleksnosti tajvanske istorije tj. kompleksnosti Hoovog djetinjstva (dječak u filmu je on).
U suštini autobiografski, ovaj film nam daje priču o tri generacije Kineskih emigranata koji naseljavaju Tajvan.
Najmlađi od njih, dijete i unuk, nema nikakvu vezu sa prošlošću, prepušta se novom životu, ulicama i bandama. Roditelji misle da je kriza privremena i da će brzo vrsatiti stabilnost i život koji su ostavili u Kini. Baka kao da nikad i nije napustila Kinu, kao da se ništa nije promijenilo.
Kada pomenete ospjednutost sjećanjima pomješanu sa jednakom opjednutošću istorijom, Tarkovski je ime koje prvo pada na pamet, pogotovo sa Ogledalom (Zerkalo). Ho je i intimniji i opsjednutiji daleko više od Andreja, jer mu opsesija daleko duže traje i daleko više filmova mu je trebalo da je ostavi iza sebe i okrene se drugačijim temama.
Vinjete, skaske, odlomci, ispričani upornom vizualnošću, koja je strogo formalna i minimalna, postepeno vas uvlače u svoj dvosatni hod, nakon kojeg, na žalost, nećete imati izbora i vidjećete Hoov Tajvan oko sebe.
“Vedar, sunčan dan” (“A Brighter Summer Day”)
Opet Edvard Jang – i to mu nije kraj na ovoj listi.
Kada kažemo da je ovaj film ep, ne mislimo samo na četiri sata njegovog trajanja, već na zamah istorije i sjećanja kojima je Jang ispjevao svoj pandan Hoovom “Vrijeme za život, vrijeme za smrt”.
Pet preokupacija istorijom, sazrijevanjem, sjećanjima, nemirima i bolom, koja nas dovodi to trenutka u koj ćemo u suptilnostima razlikovati djelo Hoa i Janga, a sa druge strane, te suptilnosti će izgledati kao planine.
Jang svoje filmove gradi oko događaja koji se čine trilerski (a ne mogu biti dalji od trilerskih) i koji su u stanju četvorosatni film vrtjeti oko premise koja i drži našu pažnju i na koju i sa lakoćom zaboravlja. U ovom slučaju riječ je o istinitom slučaju ubistva, kojeg se Jang sjeća iz svog djetinjstva.
Dječak ubija svoju djevojku zbog nevjerstva – zvuči banalno. Jang oko ovog ubistva gradi teme istorijske nesigurnosti Tajvana šezdesetih, odrastanja, roditeljstva, društvenih odnosa u Tajvanu, tinejdžerske ljubavi i seksa, uticaja Zapada na Tajvan, sa Elvisom na čelu.
U četiri sata ćete dobiti preko stotinu likova (sve sa replikama), skokove u vremenu, istorijske reference, muzičke sekvence, spakovane u ironični naslov i kulminirajuću scenu nasilja, čije prisustvo ste mogli osjetiti tokom cijelog filma i čija neizbježnost će vas proganjati onoliko koliko istorija proganja život svakog pojedinog čovjeka.
Kriterion (Criterion Collection) je prošle godine uradio potpuni remastering filma, tako da ga sada možemo gledati u punom veličanstvu Jangove vizije.
“Rebels of the Neon God”
Originalni naslov se prevodi kao “Tinejdžerski Nedža”. Zaštitnik centralnog oltara, Treći princ lotosa, Nedža je božanstvo koji je u Kini zaštitnik vozača, taksista i kockara. Zbog svoje buntovne prirode, uvijek se predstavlja kao bog-dijete ili bog-mladić. Ključna stvar u čitavoj priči j da je Nedža rođen u porodici smretnika i da pokušava ubiti svoj smrtnog oca. Naravno, “Buntovnici neonskog boga” zvuči daleko bolje, ali ko bi dođavola znao šta sve gubi u prevodima sa dalekih nam jezika – u ovom slučaju i mnogo i ne tako mnogo ako samo uzmete film i prepustite se njegovoj neonskoj mantri.
Film o otuđenoj mladeži urbanog Tajvana, sjedinjuje dvije priče. Sin taksiste želi da osveti osramoćenog oca kome lokalni mangupi razbiju auto. Isti lokalni mangupi imaju svoje „neonske“ probleme u koje se sada miješa pomenuta osveta i nepotrebno komplikuje stvari.
Ovo je debitantski film Tsai Ming Lianga i ostaje najdinamičnije svjedočanstvo one otuđenosti koju su otjelovili filmovi prve generacije novog talasa tj. Hoovi i Jangovi filmovi.
“Yi Yi”
I opet Edvard Jang.
Neobična je bliskost Hoa i Janga. Sve što možete reći za jednog, možete i za drugog. Obojica su pravila višesatne, intimne epove o istoriji svoje zemlje. Obojica su to ponovila više puta. Obojica su pravila i filmove o savremenoj urbanoj otuđenosti Tajpeja. Obojica su sinonimi tajvanskog novog talasa.
Ako nečiji film mora biti na nekom, provizornom, čelu ove liste, taj izbor uvijek leži na njenom sastavljaču. U ovom slučaju, će ukus odrediti stvar i tas će prevagnuti, što je već bilo očigledno na Jangovu stanu, ali znajte da je sa istim pravom, i sa istom ljubavlju, ovdje mogao prebivati Hoov “Flowers of Shanghai”.
“Yi Yi” sažima sve što se do sada čitali o tajvanskom novom talasu, sve teme, sve probleme, svu istoriju, svu porodičnu dramu, dodajući, ovaj put, one sastojke koje je na ovoj listi dao Ang Li – lakoću i humor.
Ne treba vam sinopsis, ne treba vam preporuka, ako ste završili ovdje, ako hoćete ono što će vam postati asocijacija na riječ „film“, ono što znate da je ispunilo sve potencijale te umjetnosti i ono što je u sebi saželo sve prošle napore jednog pokreta, jedne zemlje, samo pogledajte, ili pogledajte ponovo, “Yi Yi”.
