“Odlučio sam pogledati sve filmove koji su nagrađeni nagradom filmske akademije, od početka pa dokle stignem. Ima tu skoro pa sto godina filma, pa nekih petstotinjak filmova, nije mala stvar!”
Tako je! Dobro ste pročitali. Javio nam se jedan hrabar i avanturistički nastrojen filmofil, gospodin Dejan Vlajsavljević, i predložio nam kolumnu u kojoj će nam pisati o svojimm putešestvijima gledanja svih filmova nagrađenih Oskarom – ikada !
Dosta uvoda, on će vam sam reći kako i šta planira uraditi.
Uvijek sam volio filmove. Sedma od svih umjetnosti mi je bila i ostala najdraža. Od malih nogu sam gledao crno-bijele filmove na onim ogromnim, kućnim televizorima. Nisam siguran jesu li uvijek filmovi bili crno-bijeli ili naš televizor nije bio u boji. Mora da je bilo i jednog i drugog. Iako smo imali samo dva programa, na svu sreću smo imali ljude na TV stanicama koji su dobro znali izabrati kojim filmovima da nam obogate maštu i da nas zabave. Sjećam se da sam se još kao mali zaljubio u Gretu Garbo, iako sada ne znam zašto. Preda mnom se otvarao čitav jedan drugi svijet. Partizani su nas učilli požrtvovanju i drugarstvu, a od Tarzana smo učili da neprijatelj ne mora uvijek biti samo Nijemac. Tarzan je uvijek bio crno-bijeli i nikad mi nije bilo bitno da li može da govori ili ne. Njegov urlik se prolamao dvorištima gdje god je bilo djece. Oni najmanji su u igri glumili Čitu. I to nije bilo uvredljivo. Dapače, Čita nikad ne bi uginula, pa ni u igri. Znam to jer sam ja najčešće bio krokodil ili neko drugo čudovište.
Frankenštajn je bio strašan u tom uzrastu, a i kasno se prikazivao, no sjećam se da smo jednom kod bake uspjeli nekako pogledati početak i toliko se šokirali da smo vrišteći pobjegli u krevet, dok su se roditelji svađali ko je kriv.
Poslije je došlo i kino i “Ratovi zvijezda” (“Star Wars”), novi King Kong, Travolta i disko groznica i svi ti novi filmovi koje smo naprosto gutali i pamtili, jer nismo znali kada ćemo ih opet pogledati. Kad dođe u kino, tad ga gledaš – ili nikad. Trebalo je čekati po par godina da se film iz kina pojavi na malim ekranima. Nevjerovatno iz ove prespektive.
Danas, u 21. vijeku, svi znamo koliko nam je sve dostupno zahvaljujući internetu. I nije mi dosadilo gledati sve te filmove. Štaviše, moja ljubav prema njima samo je još veća.
Jer, prije nekih stotinjak godina, sedma umjetnost se rađala, što je vjerovatno bilo nevjerovatno iz one perspektive takođe. Neki novi ljudi se mijenjali svijet. Greta Garbo je, tada kao djevojčica, već maštala kako da postane dio tog svijeta. A ja sam odlučio, iz ovog svijeta, da iz poštovanja i ljubavi prema tim pionirima umjetnosti, zaslužnima i legendarnima, napravim jedan mali podvig.
Neka bude kao da sam napravio “cover” neke stare pjesme. Ili, recimo, svih pjesama koje su dobile MTV nagrade kao najbolje. Ili, kao da sam uzeo pročitati sve knjige nagrađene, recimo, Nobelovom. Ili, još i najbolje, kao što je Džuli riješila napraviti sve recepte koje je u svojoj knjizi objavila Džulija Čajld (Julia Child) u filmu “Džuli i Džulija” (“Julie and Julia”) i još o tome svemu pisala blog!
Odlučio sam pogledati sve filmove koji su nagrađeni nagradom filmske akademije, od početka pa dokle stignem. Ima tu skoro pa sto godina filma, pa nekih petstotinjak filmova, nije mala stvar! Prvi put su nagrade dodijeljene 1929. godine. Tada se još pozlaćeni kipić nije nikako zvao, ali je isto izgledao. Takođe, vrijednost tih nagrada nije bila kao danas, iako su prvi Oskari danas vrlo skupi kada ih prodaju na kojekakvim aukcijama. A nije bilo ni današnje pompe, iako je bilo glamura. O da, bilo je glamura. I izvrsnih filmova. To više skoro niko ne pamti. Ne mogu se pomiriti sa faktom da je Greta snimala filmove koje danas više niko ne želi gledati! Ako se ona potrudila da ih snimi, ja ću bogami da ih odgledam.
Da, pogledaću te filmove redoslijedom od prve dodjele Oskara, na svoj, laički način, kako su i oni nekada htjeli da ih publika gleda. Neki će mi se svidjeti, neki vjerovatno i neće, ali o svakom ću pogledanom filmu napisati svoj lični stav i neprofesionalnu kritiku.
Biće to dug put i dosta posla i pored mog redovnog posla. No, biće to i veliki užitak, a ujedno ću i naučiti svašta. Koliko god naporno da bude, biće to i jedno ugodno i nezaboravno iskustvo. Zato idem pripremiti kokice i bacam se na posao.
