Prve filmske nagrade je Akademija dodijelila 16. maja 1929. godine, na dvogodišnjicu svog osnivanja, što je i razlog zašto su u obzir uzeta sva filmska ostvarenja snimljena između 1927. i 1929.
Bila je to opuštena večer, uglavnom jer su pobjednici bili objavljeni tri mjeseca ranije, ali i zato jer niko nije bio svjestan da svojim prisustvom stvara istoriju. Rudolf Valentino (Rudolph Valentino) je umro prije par godina, pa ga nažalost nije bilo. I da – svi su filmovi još uvijek bili nijemi, iako je Holivud već počeo eksperimentirati sa zvukom.
Možda je najbolje tu prvu noć opisala Dženet Gejnor (Janet Gaynor), koja je tada nagrađena za najbolju glumicu.
“Naravno, bila sam uzbuđena, ali ne toliko zbog nagrade koliko zbog činjenice da ću vidjeti Daglasa Ferbenksa! To je bila prva dodjela i još nije bilo nekakve tradicije i normalno da nam to tad nije značilo šta je poslije počelo značiti! Da sam tada znala šta će od svega postati, bila bih preplavljena osjećanjima!”, prisjetila se ona.
“KRILA” (“WINGS”), 1927.
Film je snimljen 1927. godine, a bio je najbolji i 1929. godine.
Režija: Vilijam Velman (William Wellman)
Glavne uloge: Badi Rodžers (Buddy Rogers), Klara Bou (Clara Bow), Ričard Arlin (Richard Arlen) i tri minute Geri Kuper (Gary Cooper).
Nagrade: Najbolji film i najbolji vizuelni efekti (a koji drugi, sigurno ne zvučni)
Bez velikih očekivanja sam sjeo da pogledam film i otkrio spektakl. Moram priznati da sam se baš iznenadio. O filmu “Krila” sam znao samo to da je nijemi film i da u njemu glume Badi Rodžers i Klara Bou , tadašnje megazvijezde (da se izrazim današnjim slengom). Nisam znao da je tako dobar.
Za one koji ne znaju šta je nijemi film: niko tu nije nijem niti gluhonijem, niti se koristi znakovno pismo. Dapače, svi glumci govore i otvaraju usta veoma izrazito (neko im može i čitati s usana), samo mi ne čujemo njih, nego neprekidnu i napadnu orkestralnu muziku. Ona nikad ne prestaje. Za vrijeme tih projekcija u kino-salama, nekada davno, zaista su orkestri uživo izvodili muzičke numere. Ili, sjetite se Seke Sablić u “Maratoncima” kako žustro praši po klaviru…
Ispočetka otkriješ da je super gledati nijemi film, jer se ne moraš mučiti prijevodom i titlovima, pošto je većina dijaloga izražena kroz mimiku, no važnije stvari se pojave ispisane na ekranu i nakon nekog vremena shvatiš da ne smiješ skrenuti pogled s filma kako ne bi propustio nešto važno iz sadržaja. Nema skočiti do kuhinje po jabuku ili čašu vode; ako ne pročitaš na ekranu o čemu se govori, nećeš nikako ni znati.
Glumci se ne čuju, ali se vrlo dobro vide. I jako su lijepi. Puno mašu rukama i sve što rade, rade vrlo brzo; brzo hodaju, brzo se ljube, još brže trče, a auta voze nenormalno brzo, tako da film od 144 minuta prođe nekako dosta brzo. Brže od potonuća broda-grdosije u filmu “Titanik” (1997).
No, moram napisati par riječi konkretno o ovom nijemom filmu. To je jedini nijemi film u 20. stoljeću koji je osvojio Oskara (tada se ta filmska nagrada još nije tako zvala).
Obzirom da u tom periodu još nije bila uvedena famozna holivudska cenzura, imamo dvije sjajne scene koje su u najmanju ruku iznenađujuće i današnjem gledaocu – u jednoj sceni Klara Bou, naoko slučajno, pokazuje obnažene, vrlo lijepe grudi, dok se presvlači. Druga je scena u kojoj Badi Rodžers cjeliva svog ranjenog najboljeg prijatelja, po čelu, po licu, po nosu i zatim, onako malo duže, po usnama. Ako volite pomjeranje granica, da znate da su one pomjerene još davno!
Tri minute u kojima se pojavljuje Geri Kuper u uniformi, bile su dovoljne da zasjeni sve muškarce u filmu i da se vine, kao svojim avionom, u neslućene visine.
Režiser Vilijam Velman htio je ovjekovječiti na filmu zračne bitke koje je i on sam doživio u ratu u Francuskoj kao pilot. I u tome je i uspio.
Scene zračnih bitaka su fascinantne, sa kamerama fiksiranim na avionima koji vrtoglavo poniru i uzdižu se iznad linija fronta. Kad se sjetiš u koje vrijeme i s kakvim aeroplanima je film sniman, “Top Gun” ti postane zanimljiv samo zbog boje.
Pored režisera, ratni piloti su bili i Ričard Arlin, koji i glumi pilota, te scenarista filma.
Velman je htio i uspio razlučiti događaje na zemlji i na nebu. Kao što je ovaj film ujedno romansa i ratni film, tako se razlikuju scene na zemlji i u zraku. Uspješno je dočaran užitak u letenju, adrenalin i vrtoglavica, jer imate osjećaj da ste stavljeni u taj avion i da sami letite kroz masu bijelih oblaka kojima nekad nema kraja. I na zemlji je rat, ali ovaj u zraku je nešto posebno. To je viteška borba u kojoj se pravila poštuju, kao i protivnik. Čak je i muzika drugačija tokom zračnih borbi. Nekako tiša i svečanija. Jedino tada shvatite kakav je to film.
Tada dobijete krila.
“DVA ARAPSKA VITEZA” (“TWO ARABIAN KNIGHTS”), 1927.
Režija: Luis Majlston (Lewis Milestone)
Uloge: Vilijam Bojd (William Boyd), Meri Astor (Mary Astor), Luis Volhajm (Louis Wolheim)
Nagrada: Najbolja režija za komediju
Ovo je, dakle, taj drugi film koji je dobio nagradu za najbolji film u žanru komedije. To se desilo samo te prve godine, da je Akademija nagradila dva filma. Vjerovatno je Luis Majlston bio dobar s nekim iz Akademije, jer je film “Krila” zaista puno bolji od ovoga.
No, bilo kako bilo, ovaj film je doista smiješan, čak i iz današnje perspektive, iako je opipljiv početak američke militarističke komedije nadmoći.
Glavni glumci, Vilijam Bojd i Luis Volhajm, glume američke vojnike koji se ne podnose od prvog dana, (Volhajm je narednik-prznica koji sve radi da bi napakostio ovom drugom). Imaju nesreću da se nađu na frontu (opet Prvi svjetski rat, a kako bi bez njega) u jednoj bici koju saveznici gube. Kad vide da je vrag odnio šalu, Bojd riješi da se bar potuče s narednikom, jer svakako više nema šta da izgubi. I počinje odlična scena tuče u jednom rovu dok oko njih padaju granate. Toliko su zaneseni rvanjem da i ne vide kako se oko njih okupljaju zblanuti njemački vojnici koji ih okruže dugim bajonetima u sjajnoj sceni, punoj prenesenog značenja.
Njih dvojica se u zarobljeništvu sprijatelje i odluče da pobjegnu. Tu film prelazi u smjehotresnu, valentinovsku avanturu, počinju prerušavanja, bijeg brodom u Arabiju, lažna predstavljanja, spašavanje arapske princeze Mirze i neminovno zaljubljivanje i rivalstvo. Naša dva junaka postaju Mirzino jato!
Princezu igra mlađahna Meri Astor, ovdje na početku svoje bogate karijere. Ona je, kao arapkinja, pokrivena, kako bismo danas rekli. Simpatično je vidjeti kako su to nekad zapadnjaci zamišljali – mali, prozirni veo preko lijepog lica više je erotski detalj nego vjerski. Uostalom, zanimljivo je vidjeti kako su uopšte Amerikanci tada zamišljali Bliski Istok – bahati i potkupljivi muškarci, lijepe, skrivene žene, pijesak svuda, pa i po gradskim ulicama – doduše, možda je tako i bilo?!
Film je doživio uspjeh, Meri Astor se vinula put zvijezda i nakon pojave zvučnog filma, Vilijam Bojd također, no simpatični, krupni Luis Volhajm je, nažalost, umro dvije godine nakon prikazivanja ovog filma. Pojaviće se već sljedeće godine, doduše, u filmu “Na Zapadu ništa novo”.
“SEDMO NEBO” (“7th HEAVEN”), 1927.
Režija: Frenk Borzejdž (Frank Borzage)
Uloge: Dženet Gejnor (Janet Gaynor), Čarls Farel (Charles Farrell)
Nagrade: Najbolja režija za dramu, najbolja glumica i najbolji adaptirani scenario
Čitao sam da kritičari smatraju da je ovo najbolji film Frenka Borzejdža “ever”. Ovim filmom, također, Borzejdž je postao jedini režiser koji je bio nagrađen za režiju za dramu, pošto su samo te, prve godine uručene dvije nagrade za režiju, za najbolju dramu i najbolju komediju. Već od iduće godine se dodjeljuje samo jedna nagrada za režiju.
Dženet Gejnor, lutkolika slatkica krupnih očiju je svakako mogla slaviti tih godina – prva je glumica nagrađena Oskarom i to za tri ostvarenja koja je snimila u tri godine – “Sedmo nebo”, “Svitanje” (“Sunrise”) i “Anđeo sa ulice” (“Street Angel)”. Više posla za mene, naravno.
Romantična, melodramatična, “sweet & sour” priča o ljubavi koja pobjeđuje sve. Dženet je sitna lokalna sirotica tihog srca, Dajan, a Farel je džinovski čistač ulica mekog srca Čiko. Radnja se odvija u nekim bijednim dijelovima Pariza opet pred početak Prvog svjetskog rata (ta tema je, normalno, bila friška tada).
Čiko spašava Dajan, oni se zaljubljuju, ona svakako nema izbora te prelazi živjeti kod njega iz svog podruma koji dijeli sa ludom sestrom, a koju genijalno glumi Gledis Brokvel (Gladys Brockwell) u njegov stan, visoko, visoko u nekoj mansardi, što je već – u prenesenom značenju – Sedmo nebo. Puno stepenika treba preći dok se do gore popnu. Nije lako, kao i inače.
Ima jedna sjajna scena kad Čiko nosi Dajan uz sve te stepenike, uz specijalno napravljenu skelu od tri kata, bez prestanka i bez zastajkivanja. Kad sam pročitao da je komplet scena snimljena odjednom, Čarls Farel mi je postao omiljeni glumac!
Bilo kako bilo, ovo dvoje glumaca je prekrasno! Da čovjek ne povjeruje da je bilo takvih ljudi prije Breda i Anđeline!!! I da, kad se unesete u film, prvo što primjetite (ako iole znate jezik) je da oni zaista govore francuski, iako ih mi ne čujemo – to je sad ono čitanje s usana. Bar kad ih se snima u gro planu, vidljivo je da šašunjaju na francuskom! Sveti Google mi je to i potvrdio!
U stvari, prvo što primijetite je da to nikako ne može biti Pariz, već neki tmurni studio, no drugo što primjetite je da to uopšte nije ni bitno! Film se tako lijepo odvija da vas brzo uvuče u maštu! I odjednom, tako opuštenom, umaštanom u film, ukažu mi se s ekrana Marion Kotijar (Marion Cotillard) i Metju Mekonahej (Matthew McConaughey)! Stvarno! Pogledajte koliko liče!
Također, ovo je prvi film u kom je “puštena” hit pjesma snimljena specijalno za film. Pjesmu “Diane” pjeva poznata operska pjevačica, sopran Zari Elmasian (Zari Elmassian), i vrlo brzo je postala veliki hit širom Amerike.
Ko nije gledao, neka obavezno pogleda! I ne zaboravite, nema skidanja pogleda s ekrana!
“ANĐEO SA ULICE” (“STREET ANGEL”), 1928.
Režija: Frenk Borzejdž (Frank Borzage)
Uloge: Dženet Gejnor (Janet Gaynor), Čarls Farel (Charles Farrell)
Nagrade: Najbolja glumica
Još jedan film majstora Borzejdža i još jedna ljubavna priča između, sad već starih nam znanaca, Dženet Gejnor i Čarls Farel. Ne znam da li mu je Kolin Farel (Colin Farrell) u rodu, iako od neke sličnosti nema ništa, jedino obojica dobro izgledaju, a i glume.
Ali, ko ne bi glumio dobro uz malu Dženet Gejnor. Ona je toliko slatka i nevina da joj naprosto ne možete ništa zamjeriti. Pa čak i ako bi se bavila prostitucijom.
Tako nešto se i dogodi u ovom filmu. Priča je smještena ovaj put u Napulju, u Italiji. Nema više rata, ali Dženet je opet sirotica, Anđela, koja teška srca odluči da proda svoje tijelo za malo novca kako bi spasila život bolesnoj majci koja leži na samrti. Koketiranje joj ne ide baš od ruke te odluči maznuti lovu koju je prodavač upravo spustio na štand pred jednog gospodina. I baš u tom momentu se pojavi policija i velikom brzinom (jer sve je u nijemim filmovima brzo) uhapse jadnu Anđelu. Još većom brzinom je osude kao uličnicu i kradljivicu na godinu dana prinudnog rada u zatvoru.
Kako sav taj Napulj u filmu izgleda sazdan od ogromnih zidova punih prolaza i kojekakvih vitih stuba, Anđela vrlo lako pobjegne dok ju sprovode u zatvor i pridruži se putujućoj cirkuskoj družini. Savlada razne akrobatske tehnike i preko volje se zaljubi u mladog slikara Đina (dragi Čarls Farel). Đino je dobrica, nevini sanjar, romantičar, što bismo danas rekli, pogubljeni picopjevac. No onako veliki, kad podigne Anđelu koja u njegovim snažnim rukama izgleda kao vrapčić, svi se u njega moraju zaljubiti, pa tako i Anđela. Đino joj slika portret, zavodi, polomi i odnese nazad u Napulj, gdje se ona ne osjeća baš dobro, jer ju policija i dalje traži. Jedan dan joj se čak stvore na vratima.
I tu slijedi jedna od naljepših ljubavnih scena u svijetu filma. Anđela uspije dobiti sat vremena sa svojim ljubavnikom prije nego ju odvedu u aps. Tih sat vremena za nju znače vrhunac sreće dok kroz suze ljubi veselog Đina. Sat vremena života, gdje sam čak i ja bjesomučno razmišljao šta bih uradio, kako bih pobjegao kroz prozor ili se kajao što sam htio prodati tijelo zbog mame? Ili što nisam bolje koketirao s onim na početku filma? Ili bih mu sve priznao, pa da zajedno nalupamo policajca koji čeka pred vratima?
I da ne otkrivam sad sve, ljubav se pretvara u mržnju, mržnja rađa želju za ubistvom, a ubistvom se ne kite nevine duše, te se svi moraju potruditi da se isprave, prečiste i poprave.
Film je jako lijep, iako ne bih rekao da je bolji od “Sedmog neba”, no svejedno je vrlo moćan, napet i poučan. Lijepo je i snimljen, recimo, ne možete da ne primijetite jako dobru igru režisera sa snimanjem sjenki. U nekoliko scena Borzejdž koristi pokretne sjenke na zidovima koje nam nagovještavaju šta se sa strane, u stvari, događa. Također, sad već znam da je Frenk Borzejdž bio majstor ljubavnog filma i volio je svoje heroje mrcvariti i kažnjavati zbog ljubavi. Možda i njega život nije mazio.
“IZLAZAK SUNCA: PJESMA O DVA LJUDSKA BIĆA” (“SUNRISE: A SONG OF TWO HUMANS”), 1927.
Režija: F.V. Murnau (F.W. Murnau)
Uloge: Dženet Gejnor (Janet Gaynor), Džordž Obrajan (George O’Brien), Margaret Livingston (Margaret Livingston)
Nagrade: Najbolja glumica, kinematografija i specijalna nagrada za film
Melodrama, u pravom smislu te riječi. Oduševljen sam otkrićem ovih filmova s početka vijeka koji se vrlo lako mogu takmičiti s današnjim sintetičkim, “fast food” filmićima. Nekad su se stvarala remek-djela, jer drugačije nije ni moglo. Koliko su se trudili, tačno mi je nemoguće saznanje da je masa ovih filmova na razne načine izgubljena!
“Izlazak sunca” je univerzalna priča o ljubavi. Univerzalna prvo jer je film urađen po kratkoj priči njemačkog književnika Hermana Zundermana (Hermana Sudermana) i niko ne zna gdje je radnja smještena; zatim, glavne uloge nemaju imena, kako bi se što univerzalnije mogli ljudi prepoznati širom svijeta. Svakako je nijemi film imao tu mogućnost da bude univerzalan i razumljiv gdje god se gleda, pošto niko nije govorio.
Dakle, simbolično, Čovjek (George O’Brien) i Žena (Janet Gaynor) žive na selu, imaju i Dijete i Dadilju, no Čovjeku se sve ogadilo otkako je pao na čari Djevojke iz grada (seksi Margaret Livingston). U prvi mah sam pomislio da se slatka Dženet Gejnor preobrazila u modernu, seksi ženu s cigaretom u ustima dok navlači najlonke na duge noge, no samo nakratko jer se Dženet uskoro pojavila iz kuhinje s pregačom i nekom zalizanom perikom ukrašenom pletenicama – ne skida ju čitav film! Kako god, Djevojka iz grada je opasna zavodnica i nagovara Čovjeka da udavi svoju Ženu dok se voze jezerom u čamcu, zatim proda farmu i pobjegne s njom u grad. Muško k'o muško, posluša on zavodnicu i obraduje Ženu da će ju voditi u grad. Ona sva sretna, sredi se, izljubi Dijete i Dadilju, misleći kako će joj brak možda krenuti u boljem smjeru, sjedne u taj čamac i ne primjeti Čovjekov mrki pogled… i tako se desi drama koja poslije pređe u melo. Dramu.
Film je zaista lijep, režiser F.V. Murnau, također Nijemac, koji je postao poznat ranije kultnim filmom “Nosferatu” (“Nosferatu, eine Symphonie des Grauens”), koristi za njega prepoznatljive art-kadrove, i u selu i u gradu. Dženet je opet preslatka, ovaj put s drugim partnerom, ništa manje boljim Džordžom O'Brajanom, koji mi jako liči na Žarka Lauševića.
Ovo je i za mene svojevrsni oproštaj od Dženet, jer ću sljedeći njen film gledati tek dok dođemo do 1937. Tri njena filma u kratkom vremenskom periodu, više nego što sam pogledao filmova s Vinonom Rajder (Winonom Ryder) u zadnjih 15 godina! Dženet je zaslužila prvog Oskara, definitivno.
