Sva sreća da je Beri Dženkins (Barry Jenkins) ubacio svoj “novčić” u oskarovsku “mašinu” baš 2017. godine. Da nije bilo “Mjesečine” (“Moonlight”) čitava stvar sa filmovima o rasnom pitanju u Americi ostavila bi takvu ljagu i na “pitanju” i na Akademiji, jer bi Oskar pao u šake lijenom senzacionalizmu kostima i boje, nipodaštavanju istorije i smisla, kakav je “Hidden Figures”.
To bi se desilo istom logikom sljepila, koja je u realnom razvoju događaja dovela do skoro potpunog zanemarivanja Džef Nikolsovog (Jeff Nichols) filma “Loving”. Stvar je u tome da je Nikols imao vjerovatno najbolji film na Oskarima i da mu je samo Dženkins prišao blizu. Stvar je i u tome da je Nikols suzdržani stilista, koji nema ni trena spektakla, proklamacije, retorike, niti žrtvene popme, kojima bi i snishodio i lažirao živote svojih junaka, međurasnog bračnog para Loving, čiji slučaj i čija borba su zauvijek promijenili ustav Sjedinjenih Američkih Država.
I savim je u redu tražiti malo melodrame da svojim sirovinama prodrma svijet, a usput nas nauči koju lekciju o eksploatatorskoj surovosti američke istorije. U redu je zarad viših ciljeva promovisati i manje vrijedne filmove – pretpostavljam da je tu negdje mjesto kritici, koja ne mora da osujeti plemenite težnje, niti da kvari zabave, a može otkriti drugačije “šolje čaja” i pokazati gdje se (ali ne i kako) piju.
Suzdržanost. Spuštenost. To su riječi kojima bismo opisali Nikolsov pristup. Ne moramo ići u kadriranje, niti građenje sekvenci, dovoljni su glumci. Džoel Edgerton (Joel Edgerton) i Rut Nega (Ruth Negga) očigledno ne igraju borce za rasno oslobođenje Amerike, jer Lovingovi nisu borci za prava crnaca, nisu revolucionari američkog ustava, niti američkog pravnog sistema, baš kao što ni Ćopićevi krajišnici nisu borci za vječitu revoluciju, za proleterijat, za velike strane riječi, a jesu za svoju kuću, za svoje bližnje, za svoja srca i za svoju živu glavu – nije “Prolom” došao kad su se razbili uski uzusi hrabrosti radi kućnog praga i kad je vodobojažljivi gorštak naučio šta je revolucija, već kad je nastradala ljuba.
Ćopić bi zbog svog ideološki škakljivog romana nastradao samo da nije bio Ćopić – slikao je revolucionara i narodnog oslobodioca motivisanog isključivo zakonima srca (ništa partija i knjižica). Akademija je današnja partija, a Nikols nije Ćopić.
I opet, u redu je da višim ciljevima ne odgovara film o običnim ljudima, koji su boreći se isključivo za svoj brak, promijenili američki ustav. U redu je što staloženo gospodarenje slikom, koje ne donosi ni jednu trejler sekvencu i u kojem Rut Nega ne slini kao izvrsna Vajola Dejvis (Viola Davis) ne leži onoj vrsti vizuelne moći koja je danas zaista potrebna Americi. Ali, to ne znači da Nikols nije imao najbolji film na toj dodjeli, samo da je imao slabo iskoristiv film – nominovan samo za najbolju žensku ulogu.
HBO je 2011. uradio dokumentarac o Lovingovima, “The Loving Story”, u režiji Nensi Buirski (Nany Buirski). Tamo možete vidjeti kakvi ljudi su bili Milderd i Ričard Loving. Tamo možete vidjeti da su stidljivi, tihi, povučeni, skromni ljudi, koji samo hoće da žive svoj jednostavni žviot. Ništa više, ništa manje. Džoel i Rut su igrali smo to. Bez igre na rezultat, bez igranja na afekt publike, bez dopadljivosti i maženja oku. Bez suza. Ti ljudi u sebi nisu imali trenutak patetike i suzne samosvijesti pred kamerama.
Nikols zaista pokazuje šta zna u dijalozima – on je i scenarista filma. Zadatak mu je bio “samo” da napravi fiktivnu rekonstrukciju intimnih razgovora Lovingovih, a da ih ne senzacionalizuje i ne patetiše – znajte da ni scenario nije bio nominovan.
Ali, dosta sa Oskarima. Prošli su. Ono što ostaje bitno je taj veliki film i djelo čovjeka koga sve više i sve opravdanije možemo zvati Mark Tven (Mark Twain) savremenog američkog filma – referenca na Ćopića nije bila toliko daleka. Niko kao on danas ne opisuje američki krajolik, njegov “Mud” je “Tom Sojer“, a i jedan i drugi su uradili naučnu fantastiku. Toliko.
