Žalosno je, vjerovatno, što Gibsonovo korištenje izvornih jezika u “Pasiji” (“The Passion of the Christ”) i “Apokaliptu” (“Apocalypto”), bez srama možemo zvati trikom, iako su oba filma imala i drugih vrijednosti – spojeni, najavili su nam famozno hapšenje zbog brze vožnje (“Apokalipto”) u alkoholisanom stanju i anisemitsku tiradu (“Pasija”) koja je uslijedila, jer bilo je preočigledno šta će se destiti i gdje (Malibu, naravno).
Žalosno, jer smo dočekali treći milenijum, preko stotinu godina filma, a Holivud nikako da prihvati titlove, čak i poslije decenija uticaja evropske kinematografije koja mu je ono jednom i život spasila. Ušima nenaviknutim na išta osim engleskog bi vjerovatno i škotski akcenat zvučao k'o aramejski, pa je Hrista mogao glumiti i Robin Vilijams. Iako zavise od domaćih blagajni, američki filmovi su odavno baština cijele planete, mjesta gdje TV vijesti caruju, gdje se tuđi jezici, prvenstveno engleski, uče prije nego maternji i gdje portugalski jezuiti koji govore engleski misionareći po Japanu u 17. vijeku, u doba kada se i Uruk Hai ne sramote mračnog govora, a najpopularnija pjesma planete je na korejskom, zaista iziskuju suspenziju nevjerice – gotovo nemoguću mentalnu gimnastiku.
Naravno, Skorsezi ima izgovor: i njegov Hristos je bio anglosaksonac (“The Last Temptation of Christ”), pa njegovi portugalski jezuiti prirodno koriste izvorni jezik Riječi Božije – engleski.
Da, da, znam: preseravanje! Jer, čemu uopšte nacionalne književnosti ako ne možemo unutar jednog jezika prelaziti granice i dočaravati likove mimo onih koji govore naš maternji jezik. Tako pada u vodu, recimo, veličina Pekićevih romana, ode nam autentičnost “neupokojenog vampira”.
Da ne ulazimo među medijalne razlike teksta i filmske slike, koja uvijek ima foto-realizam koji laže istorijski realnim lokacijama i licima, i to u svijetu koji je već prihvatio jezičku raznolikost video materijala, zadržimo se ipak na Skorseziju.
Uzmimo, za trenutak, slučaj set dizajnera Dantea Feretija (Dante Ferretti). Nakon godina sudskih tužbi oko ovog projekta, Skorsezi i većina glumačke postave su stupili u snimanje “Tišine” za mizerne novce (po njihovim standardima), samo da bi ostvarili Martijev tridesetogodišnji san. Jedan od načina na koji su uštedjeli pare je snimanje na Tajvanu. Tamo ne samo da je jeftinije, nego se pokazalo da okolina Tajpeja nudi izvanedne lokacije za logistički ekonomično rekreisanje srednjovjekovnog Japana. Jedan problem je predstavljala flora: Japan i Tajvan imaju različito rastinje. Kako je htio apsolutnu periodnu autentičnost, Skorsezi je od Feretija zahtijevao da donese biljke specifične za Japan i posadi ih u tajvanski krajolik.
Dakle, autentičnost je bitna Skorseziju do mjere da se bavi detaljima koje će samo botaničari primijetiti, a sitnica kao Portugalci koji u 17. vijeku misionare engleskim jezikom, nije bitna.
Očigledno je stvar studija, novca, distribucije, a ne kreativnog izbora. Za mene to znači da imam prava da mi smeta – smeta mi. Ako je Mel mogao da se izbori, zašto ne bi Marti? Onog trenutka kada je Mel uspio zaobići svu tržišnu spekulaciju i izboriti se za izvorne jezike, Marti je postao otvoren za opravdanu kritiku – ulozi su se podigli, vremena promijenila.
Ali, Holivud je Holivud, pa iako nam je teško povjerovati da odavno kultna imena poput Skorsezija mogu imati problema pri finansiranju filma nakon “Razjarenog bika”, stvari ipak tako izgledaju, a sam Skorsezi je baš tih osamdesetih, nakon silnih kultova koje je režirao, jedva izvukao glavu iznad vode i skupio nešto para da snimi, do danas neobičnog, kanskog pobjednika “After Hours”. Ništa drugačije nije danas.
Naime, Skorsezi je u svrhe svog sna o adaptaciji “Tišine”, sklopio ugovor sa producentskom kućom Cecchi Gori Pictures, po kojem će im plaćati kompenzacije od 1,5 miliona dolara i po 20% od njegove zarade od filma, da bi između datuma originalnog dogovora i snimanja “Tišine” mogao snimiti “The Departed”, “Shutter Island” i “Hugo”. Oni su ga tužili 2012. godine, jer nisu dobili pare od “Huga” i zato što je Marti uradio i “Vuka sa Vol Strita” koji nije bio dio dogovora o odlaganju snimanja “Tišine”.
Stvari su se dodatno zakomplikovale kada je 2013. godine, Vitorio Čeči Gori (Vittorio Cicci Gori), osnivač kompanije, osuđen na šest godina zatvora, uz nalog plaćanja kazne od 11 miliona evra štete, zbog nezakonitog bankrota njegove kompanije Safin Cinematografica.
Marti je izašao iz pravne bitne tek 2014. godine i to vansudskom nagodbom – vjerovatno im je prodao dušu.
Ne čudi da su reditelj i većina glumaca pristali da rade za procenat umjesto za honorar i da su žrtve poput englesko-portugalskih jezuita morale biti učinjene i da su, na kraju, manje bitne.
Trebamo li onda slaviti neke reditelje jer su bolji bizninismeni od drugih? Ili jer su dovoljno pametni ili srećni da imaju bolje agente i advokate od drugih?
Ako hoćemo da ispoštujemo ono što Dejvid Tomson (David Thomson) naziva čitavom jednačinom filma, a ona propovjeda da iz filmske igre ne možemo izostaviti ni reditelja, ni pisca, ni glumca, ni direktora fotografije, ni set dizajnera, ni pisca muzike, ni producenta, ni studio, ni distributera, ako hoćemo da poštujemo cjelinu ove po prirodi eklektične i kolaborativne umjetnosti, onda takve procjene sigurno imaju smisla.
Na kraju, imjući čitavu jednačinu na umu, jedna stvar ostaje bitna: da je Marti napravio bolji film, nikog ne bi bilo briga zbog jezika.
Raspištoljeni gospodar stila je, sasvim ispravno, odlučio da je stilska raskoš neprimjerena i nepotrebna priči poput “Tišine”. Povukao se, suzdržao, ostao statičan i tih, ne miješajući se previše pokretima, sekvancama, trikovima, između gledaoca i ketmanske patnje hrišćana. Ali, ne ide. Ako se sjetite da je uvijek govorio kao je, kao italijanski Amerikanac, uvijek birao između pištolja i mantije, nakon “Tišine” vam bude toliko drago što mu je pištolj uvijek bio zanimljiviji.
Ne radi se o tome da je Marti loš reditelj – ko još to može tvrditi. Ovo je besprekorno kadriran i razrađen film. Prije se radi o tome da mu je i u pozne godine više stalo do poroka nego do pokajanja – iako on svim srcem želi da je obrnuto. Uzmite u obzir da mu je prethodni film bio veličanstveni eksces “Vuka sa Vol Strita”! Ako je to njegova pištoljska strana govorila, pogledajte sad kako govori njegova mantijaška, suzdržana, i vidjećete koliko je zakržljala – opet, ne u filmskom znanju, već u motivaciji koja dolazi iz preokupacije pitanjima koja “Tišina” postavlja.
Kada imate grešnika za junaka, vaša filozofija grešnosti, koja će ga opisati, sigurno dolazi iz nekog osjećaja iskupljenja, koji grijeh čini grijehom i daje mu težinu. Ali, kada hoćete pravednike da stavite pred pitanje smisla, tišine one istine u koju se kunu, koliko znate o onom što oni gube? Martijev talenat očigledno ostaje na strani grijeha, dok mu iskupljenje ostaje konceptualizovano – idejno.
To je prigovor koji ne mora da stoji i vjerovatno ne stoji. Ali, činjenica je da je njegovo svetkovanje teme razlog stilske suzdržanosti koja mu očigledno ne leži, koja je samo “u redu” i ništa više. Nije za Martija misionarska poza. Perverzniji je on od toga. I pod stare dane.
Čekamo da se vrati grijehu.
