Dramatični triler “Most špijuna” (“Bridge Of Spies”), čija se radnja dešava u pozadini niza istorijskih događaja, govori o Džejmsu Donovanu, kojeg tumači Tom Henks (Tom Hanks), bruklinskom advokatu uvučenom u sam centar Hladnog rata, kada ga CIA pošalje na gotovo nemoguću pregovaračku misiju da dogovori puštanje zarobljenog američkog pilota. Visok rizik i neizvjesnost pokreću priču inspirisanu istinitim događajima, koji ističu u prvi plan čovjeka koji je rizikovao sve i živopisno oživljavaju njegovo lično putovanje. “Most špijuna” je režirao Stiven Spilberg (Steven Spilberg), a scenario su napisali Met Čarman ( Matt Charman) i Itan i Džoel Koen (Ethan i Joel Coen).
Tako glasi sinopsis filma za koji su, u suštini, značajne iduće stvari: ovo je hladnoratovski sudski triler zasnovan na istinitim događajima, ovo je Spilbergov film, ovo je film koji je svijet zarazio Markom Rajlansom (Mark Rylance).
Prve dvije stvari su suštinske, ali poništavaju jedna drugu. Prvenstveno se poništavaju u značenju riječi “istinito”. Iako je pod svojim rukama imao hladnoratovsku priču, napetu koliko samo nešto nuklearno inspirisano može napeto biti, Spilberg se stilski odlučio na pastiš. Tako je, na pitu punjenu poprilično eklektičnim sastojcima.
To samo znači da je umjesto dosljednog istorijskog trilera, koji mu je tekst nudio, Spilberg odlučio na komad američke propagande, koji i dalje vidi Istočnu Njemačku isključivo monohromatski jadnu, a Sovjetski Savez onako kako bi ga Diznijevi crtaći iz četdesetih vidjeli – kao karikaturu. Naravno, i Amerika ima svoju karikaturu, samo je malčice laskavije izvedena. Evo primjera svijeta kako ga “Most špijuna” vidi…
Naravno, niko mu nije držao pištolj na čelu i tjerao ga na ovo, niti mu ko treba držati isti i svetiti mu se što nije upotrijebio realizam. Ali… Pastiš i funkcioniše miješanjem stilova: Amerika je pastoralna i urbana idila, Istočna Njemačka je osorni apokaliptični realizam, Sovjetski Savez je crtana karikatura zle birokratske imperije.
Ono što jeste problem je to što danas ova vizuelna propaganda toliko upada u oči da remeti zanimljivu sudsku dramu i odlučnu izvedbu Marka Rajlansa kao uhvaćenog ruskog špijuna – koji su zasnovani na realizmu sudske proceduralnosti, snažnom glumom i ozbiljnim tematizovanjem ličnog morala pravnih branitelja i javnog morala, koji ne dopušta da bilo kakva dužnost zamagli ideološka načela. U posljednjoj stavci Spilbergov stilski pastiš pogotovo smeta, jer nameće iste vrste ideološkog pritiska koji u priči osuđuje Henksov lik jer dosljedno, po pravnom sistemu, brani sovjetskog špijuna i državnog neprijatelja. Tako u strukturi filma dobijamo potvrdu hladnoratovske manije koje navodno osuđuje i stavlja ih ispod univerzalnih načela morala i pravednosti.
Kada bi svaki geografski dio priče bio tretiran istim stilom ili kada bi stilske promjene zaista bile u funkciji teme (da su, recimo, ironične), film bi se daleko bolje držao i prenio bi kvalitet američkog dijela drame na čitav film.
Dio koji se dešava u SAD je stavljen u sigurne ruke Toma Henksa i Marka Rajlansa, koji zaista “razvaljuju” u svojim scenama, a samo zbog Rajlansa vrijedi gledati film.
Prihvatite ga za ono što jeste, vješto režiran i snažno odglumljen komad hladnoratovske propagande, urađen u vremenu koje tvrdi da je hladni rat davno ostavilo iza sebe.
I ne zaboravite Rajlansa.
Na programu je 17. aprila 2017. godine u 17.40 časova na kanalu HBO, koji možete gledati u okviru m:tel Open paketa.
