Čini se kao savršen spoj da Salvador Dali, majstor nadrealnog slikarstva, ilustruje klasik literaranog apsurda Luisa Kerola (Lewis Carol). Naravno, riječ je o fantastičnoj “Alisi u Zemlji čuda”.
E pa, da li ste znali da je 1969. godine Dali kreirao trinaest ilustracija za specijalno izdanje Kerolove knjige? Dali je napravio dvanaest fotogravura od originalnih gvaševa za svih dvanaest poglavlja i jednu gravuru za naslovnu ilustraciju. Dalijevi radovi su zapanjujuće lijepi, iako na momente djeluju da imaju malo veze sa izvornim materijalom. Ali i pored toga, oni izgledaju predivno.
Alisi je već dosadilo da sjedi kraj sestre na obali i ništa ne radi. Jedanput-dvaput je preko oka pogledala u knjigu koju je sestra čitala, ali u njoj nije bilo ni slika ni razgovora, “i kakva mi je to knjiga”, pomisli Alisa, “kad u njoj nema ni slika ni razgovora?”
Zečja rupa se najprije pružala pravo, kao kakav tunel, a onda naglo obrušavala. Tako naglo da Alisa nemade ni časa vremena da porazmisli pa da se zaustavi, nego poče da propada kroz neki vrlo dubok bunar.
“Sve čudnoje i čudnoje!”, povika Alisa. (Bila je toliko iznenađena da je na časak zaboravila kako se pravilno govori.)
“Sad se rasklapam kao najveći teleskop na svijetu! Zbogom noge!” (Jer kad je pogledala u noge, učini joj se da ih i ne vidi, toliko su se udaljavale).
Na obali se iskupi zaista čudna družina: ptice blatnjava perja, životinje slijepljena krzna i svi mokri kao čep, ljuti i promrzli.
Bio je to Bijeli Zec. Vraćao se lagano kaskajući i u hodu se brižno ogledavao kao da nešto traži. Alisa ču kako u sebi mrmori: “Vojvotkinja! Vojvotkinja! O, drage moje šape! Oh, moje krzno i brkovi! Narediće da me pogube. Sigurno je kao što je sigurio da je lasica – lasica. Gdje li sam ih samo mogao ispustiti?”
Gusjenica i Alisa su se neko vrijeme šutke promatrale. Naposljetku Gusjenica izvadi nargilu iz usta i obrati joj se otegnutim, sanjivim glasom: “Ko si ti?”, zapita Gusjenica.
Dijete opet zagrokta i Alisa ga vrlo zabrinuto pogleda u lice da vidi šta mu je. Nije bilo
sumnje, nos mu je bio veoma prćast i više je ličio na njušku nego na nos. I oči su mu bile isuviše sitne za dijete. Sve u svemu, Alisi se nimalo nije dopadao njegov izgled.
Pred kućom ispod jednog drveta bio je postavljen sto za kojim su sjedjeli Martovski Kunić i Šeširdžija i pili čaj. Između njih je sjedio Puh i čvrsto spavao, a njih dvojica su se nalaktili na njega i razgovarali preko njegove glave.
Kad povorka dođe do Alise, svi zastadoše i pogledaše je, a Kraljica strogo zapita:
“Ko je ovo?”
Nisu išli dugo kad u daljini ugledaše Lažnu Kornjaču kako tužna i usamljena sjedi na izbočini jedne stijene i kad joj priđoše, Alisa ču kako uzdiše kao da joj srce hoće da prepukne. Sažali se na nju.
“Zašto je tako tužna?”, upita Grifona, a Grifon odgovori gotovo istim riječima kao i ono maloprije: “Sve su to njene izmišljotine. Ni zbog čega nije tužna, znaš. Hajde!”
I priđoše Lažnoj Kornjači koja ih pogleda svojim krupnim očima punim suza, ali ništa ne reče.
“Ti možda nisi živjela dugo pod morem… (“I nisam”, reče Alisa.) I možda se nisi upoznala ni s jednim jastogom – (Alisa htjede da kaže: “Jedanput sam ga probala”, ali se brzo predomisli i reče: “Nisam nikad”.), pa onda ne možeš ni zamisliti kakav je divan kadril jastoga.”
Kad Alisa i Grifon stigoše, Kralj i Kraljica su već sjedjeli na prijestolju, a oko njih se natisla čitava gomila – sve vrste ptičica i zvjerki kao i cijeli špil karata. Pred njima je stajao Pub-Herc u lancima okovan, a sa svake strane čuvao ga je po jedan vojnik. Blizu Kralja stajao je Bijeli Zec. U jednoj ruci držao je trubu a u drugoj svitak pergamenta. Nasred sudnice nalazio se sto a na njemu velika zdjela kolača. Izgledali su tako ukusni da Alisi, samo što ih pogleda, pođe voda na usta.
“Da se hoće suđenje što prije završiti, pa da nas posluže kolačima!”
Ali bila je sva prilika da od toga ništa nema, i da bi joj prošlo vrijeme, poče da se obazire oko sebe.
“Oh, sanjala sam tako čudan san!”, reče Alisa i što je bolje umjela ispriča sestri sve one
čudesne zgode i nezgode o kojima ste upravo u knjizi čitali. A kad je završila, sestra je poljubi i reče: “San je doista bio čudesan, dušo, a sad požuri da popiješ čaj, već je kasno.”
I Alisa ustade i potrča, i trčeći što je brže mogla, razmišljaše o tome kako je to uistinu bio
divan san.
