Izdanje novog albuma grupe Deep Purple se uvijek doživljava kao rokenrol praznik. Jedan od razloga za to je činjenica što nemamo baš mnogo preživjelih velikana rokenrola tog kalibra koji već sljedeće godine slave 50 godina postojanja!
Razlog više zbog koga bi ovaj album trebalo da bude praznik (dok god ga slušate) je i taj što je ovo vjerovatno njihov oproštaj, bar kada su studijski albumi u pitanju. Nadam se da nije, ali čak i naziv turneje, koja počinje uskoro, upućuje na to.
Pa šta i da jeste, zar nisu i previše uradili? Deep Purple nas je obogatio za 20 uspješnih studijskih albuma, što ne polazi mnogim bendovima za rukom, kao i nešto malo više lajv albuma, a uticaj i značaj za kompletnu rokenrol zajednicu je nemjerljiv. Zaslužili su i da se odmore nakon toliko dostignuća.
Ne smijemo zaboraviti na to da se Don Ejri (Don Airey) bliži sedamdesetoj, dok su Ian Gilan (Ian Gillan) i Rodžer Glaver (Roger Glover) napunili 71 godinu, a ni to da je Ian Pejs (Ian Paice) preživio mini infarkt prošle godine te da Stiv Mors (Steve Morse) ima problema sa artritisom u desnoj ruci.
Dakle, ovo je 20. studijski album Deep Purple-a i nosi naziv “InFinite”. Kao i neki raniji albumi, izdat je za izdavačku kuću earMUSIC. Produkciju za ovaj album je, kao i za prethodni “Now What?!”, radio legendarni Bob Ezrin, čovjek koji je producirao neke od najvećih rok albuma. Pink Floydov “The Wall”, Lu Ridov (Lou Reed) “Berlin”, Piter Gejbrielov prvi i istoimeni solo album “Peter Gabriel” su remek-djela koja je oblikovao Bob Ezrin. On je, takođe, učestvovao i u pisanju nekih pjesama na čak tri Pink Floyd albuma. Ezrin je uvijek uspijevao da uhvati esenciju samog benda, a kod ovog albuma je to uspio za nevjerovatnih 14 dana, što je premalo za današnje standarde snimanja. To dovoljno govori o usviranosti i profesionalnosti na obje strane.
“InFinite” se sastoji od 10 pjesama, od toga devet autorskih i jedne obrade, koja zatvara album. Ekipa se odlučila da obradi “Roadhouse Blues” kultnih The Doorsa i njome zaključi album. Pjesma koja je najavila album, a ujedno ga i otvara, je “Time For Bedlam”, i već na početku dokazuje kako se stara garda ne ustručava od eksperimentisanja. Počinje hipnotičnim zvončićima i robotizovanim glasom Iana Gilana, prerastajući u snažan gruv, da bi dobila još više snage sa prezaraznim solom na klavijaturama, iz koga se zatim razvija i gitarski solo. Kompletan utisak prve pjesme je kao da je iščupana iz albuma “In Rock”.
Drugu stvar, “Hip Boots”, ponajviše je obilježio snažan bas, kao i prepoznatljivo istovremeno sviranje rifa na gitari i klavijaturi. Zatim slijedi “All I Got Is You”, kojoj je teško naći manu. Počinje “džezi” bubnjevima, emotivnom gitarskom dionicom, da bi nas dovela do snažnog metal rifa i opet fantastičnih solaža Dona Ejrija i Stiva Morsa, kako bi sve to na kraju Gilan začinio psovkom.
Ono što je zanimljivo kod “One Night In Vegas” i “Get Me Outta Here” je cepelinovski šmek na kraju prve i opet isti šmek na početku druge. Pjesma “The Surprising” donosi, kao što sam naziv govori, najveće iznenađenje na albumu i najkompleksniju kompoziciju. Horor uvod i čudna, a u isto vrijeme zavodljiva atmosfera, koja je prisutna do posljednje sekunde.
Možda mi se čini, ali najslabija karika na albumu je “Johnny's Band”, ili me jednostavno nije dokačila. Snažan rif i sjajno pripovijedanje je donijela “On Top Of The World”. Uvodni rif “Birds Of Prey” koketira sa zvukom sitara. To je jedna od najtežih pjesama na albumu i sa najljepšim gitarskim solom.
Nakon skoro 40 minuta muzike, stižete do druge problematične stvari na albumu, a to je “Roadhouse Blues”. Ne, nije odrađena loše, već odlično, prilagodivši se svakom članu. Za tu pjesmu kažu da su je uradili u jednom komadu, tako da se može osjetiti spontanost i majstorstvo. Pomenuti problem se nalazi u neshvatljivosti da posljednji album sadrži takvo nešto kao što je ova obrada.
Možda je problem to što mnogi od nas očekuju one dobro zaokružene albume na oproštaju, a s druge strane, možda je ekipi to i bio cilj, što su pokušali da pokažu nazivom albuma. Vjerovatno su željeli da pokažu da ovo nije kraj, da će biti tu vječno. A možda su se samo pokušali našaliti sa svojom neuništivnom karijerom od 50 godina, koja će svakako ostati vječna!
Ono što takođe ne treba zanemariti je i slika na omotu albuma. Ona prikazuje brod, po svemu sudeći ne onaj ekskluzivni i putnički, koji plovi ledenom pustinjom, ispisujući već poznati stilizovani logo benda, ali ovaj put stopljen sa simbolom beskonačnosti.
Deep Purple. Do beskonačnosti!
