Nije mali zalogaj sročiti cijeli jedan život u par stranica. Bilo koji život. Toliko raznih sudbina, okolnosti, individua, stremljenja, pogrešnih ili pravih, toliko misli, toliko kajanja, ljubavi, ponora i uzdizanja, toliko činjenica, od kojih je dosta i neistinitih, jednom riječju – brdo života u vidu djela, akcija, zaostavštine, stvarane usled svih mogućih situacija, brdo prolaznosti.
Ako se osvrnemo na uvodnu rečenicu, i dodamo tome da je moj zadatak da opišem život jednog književnika, svakako da nas očekuje uzbudljivo putovanje. Još ako je taj književnik Mehmed Meša Selimović, onda se tu sa sigurnošću ima šta kazati.
Logično da je nemoguće reći sve. Pisci neke tajne nikad ne otkrivaju, kao i, uostalom, svaki čovjek. Postoji taj dubinski sloj ličnosti gdje se talože gorke istine, razumljive samo nama samima, i procuri li to do drugih, samim tim gubi na važnosti i dolazi do nerazumijevanja. Ali, ima dosta svjedočanstava o Mešinom životu, od kojih smatram da je najadekvatnije i ono od koga se jedino može poći njegova autobiografija “Sjećanja”.
Tu se susrećemo sa porijeklom njegove familije, njegovim mučnim životom, ljubavlju za pisanjem, strahom od najvećih kritičara (njegovih čitalaca), životom u zemljama gdje je rat vodio glavnu riječ, gdje je svaki pokušaj života, umjetnosti, bio smatran zabranjenim činom, ako nije posjedovao crtu komunizma, ili sa druge strane, okupatorskog režima. Vrijeme koje je odnijelo toliko života, toliko dobrih ljudi, (njegovih) profesora, prijatelja, književnika, o kojima naš glavni akter priča tako živopisno, sentimentalno, vrijeme zla u kojem je teror počistio ono što je bilo dobro.
U tom periodu, naš je Meša, čija je porodica porijeklom iz Vranjske, na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića, obavljao niz funkcija, poput predsjednika udruženja za Društvo naroda i sekretara studentskog društva. Ipak, nije htio da postane član KP, ne htjevši time da izgubi “nezavisnost”, što je rezultiralo time da je u njegovoj partijskoj knjižici od 1941. do 1951. stajalo da je “intelektualac, individualista”, kao negativna karakteristika. U jednom takvom vremenu, biti individualista, kad revolucija zahtijeva od tebe jedinstvo – bilo je hrabro i rizično.
Međutim, kada su ustaše preuzele vlast 10. aprila 1941. i proglasili uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske, naš junak je počeo da se druži sa komunistima.
“Čudan optimizam, bez ikakve realne podloge, toliko se snažno uselio u mene, da više nijesu bile važne okolnosti ni očevidne činjenice, kao što je ogromna snaga njemačke vojske, slabost i neodlučnost antifašističke svjetske koalicije, brojna slabost našeg antifašističkog fronta, sve nije imalo nikakvog značaja – snaga naše želje i vjere bila je jača od svake očevidnosti”, kazao je on, “Da li smo bili mladi, da li je jedan zanos, kakav je naš tadašnji, toliko zarazan i opčinjavajući da otklanja svaki strah, da li je to lakomislenost kao posljedica teško objašnjivog optimizma, zaista ne znam, i gotovo je nemoguće s današnjom psihologijom pojačanog opreza objasniti s kakvom smo ležernošću sačekivali njemačke i ustaške pretrese u našoj kući”.
Vjerovao je Meša, optimizam (ili fanatizam?) ga je vodio. Međutim, kako slabo koja priča ima srećan završetak, ni njegova ne odstupa previše. Nedugo potom, završio je u zatvoru, gdje ga je smrt umalo snašla. I snašla bi ga da nije bilo petnaestogodišnjeg dječaka čistog lica, vedrih, plavih očiju, koji se tu kratkotrajno zadesio. Kako kasnije saznajemo, isti taj vedri dječak, kome je data spomenica i služba u UDBA-i, postao je notorni alkoholičar. Rat ga je slomio. Rat je mašina koja melje, ne pitajući ništa. Hladnog duha, krvavog mača, bez duše i milosti, a strah i užas izdiru iz njega. Ne bira.
Krajem 1944. godine strijeljan je u Tuzli njegov najstariji brat Šefkija, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja. Košmar bez hrane i jela, negativni, svakodnevni naboj, napor da se razluči privatno i opšte, jedna bezizlaznost, makar trenutna, ostavili su dubokovječan trag u njegovom srcu i duši.
Iste godine prelazi u Beograd. Ubrzo potom, javlja se ideja za romanom koji bi obradio temu njegovog nastradalog brata. Slabo to ide, Meša vidi da ne posjeduje vještine koje bi jednu tako enormno jaku materiju za njega mogle sprovesti u djelo. Dolazi na ideju da poboljša svoj jezik, jer je to smatrao svojim najvećim nedostatkom. Kao kad slikar ne bi imao smisla za boje. Godinama se borio sa jezikom, pokušavao da stvori jedan suptilan, sposoban da iznese dijabolično osjećanje jednog takvog pisca, jedne izmučene psihe. Trzanja između vjernosti partiji, koja je postala njegov smisao, i unutarnjeg osjećaja žala za bratom i pobune protiv vlasti. Upravo je to tema romana “Derviš i smrt”.
Toj temi se vratio 1962. godine, nakon skoro 20 godina pauze, jer se u međuvremenu njegov jezik oplemenio, misao je izmeditirala, i nije više bilo prevelike silovitosti. Taj sukob ličnog osjećanja i političkog uvjerenja kritika je ocijenila uglavnom povoljno za Mešu.
“Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve?”
Knjiga o ljubavi i mržnji, dogmi i životu…
