Prvo sinopsis.
Kristen Stjuart (Kristen Stewart) igra Morin Kartrajt, amerikanku u Parizu koja radi kao lični kupac (personal shopper) čuvenoj glumici i modelu. Osim obavljanja kupovine za prezauzetu manekenku, ona u slobodno vrijeme obavlja posao medijuma – vidovnjaka – i komunicira sa mrtvima. Saznajemo da je Morin ostala u Parizu nakon iznenadne smrti brata blizanca, nastradalog od urođene srčane mane, koju i ona ima. Pokušavajući da stupi u kontakt sa preminulim bratom, ona postaje sve opsjednutija svijetom duhova i počinje da gubi kontrolu nad životom.
Da odmah kažem – boriću se sa ovim filmom. Boriću se sa ovim tekstom. Film mi se dopao. I nije. Ali, jeste… Eto u čemu je stvar.
Počnimo od duhova.
Fantazmagorija je riječ nastala spajanjem grčkih riječi fantazma (φάντασμα) i agoreo (ἀγορεύω). Prva znači duh, a druga znači govoriti na agori, trgu, govoriti javno – mnoštvu. Fantazmagorije su bile vrsta horor pozorišta, koje su se sastojale od projektovanja slika utvara, čarobnom lampom (lanterna magica) ili na platno ili na oblak pare. Prvim gledaocima svjetlosne slike su se činile kao spiritualne pojave, kao same utvare prizvane iz svijeta mrtvih. Korištene i kao vrsta teatra i u privatnim seansama, fanazmagorije su preteče filmskog iskustva – bioskopa.
Tako je film ušao u istoriju kao nekromantska i vidovnjačka praksa – vrsta opsenarstva i komunikacije sa mrtvima. Fantazmagorija znači “duh nam govori”. Zar to nije film? Zar nam na filmu ne govore davno umrli ljudi, ili ljudi daleko od nas?
I zar nije to iskustvo identično iskustvu skajpa, video-poziva, SMS poruke? Ne komuniciramo li sa utvarama svakodnevno i nismo li okruženi duhovima? Zamislite samo kako naš svijet izgleda čovjeku srednjeg vijeka?
Sve ovo priziva Asajas (Olivier Assayas). Jedna od najjačih strana filma je njegova upotreba i predstava tehnologije. On pokušava da nađe izraz savremenosti i način predstavaljanja savremenog filma.
Ako uzmete osnovu priče, ovo je mogao da bude i Bergmanov film. Ali, prostori koje Asajas nalazi, sa dramom na ekranu telefona, na ekranu laptopa, u razgovoru mobilnim telefonon, SMS porukama, predstavljaju najznačajnije običaje savremenog života
Reditelji poput Terensa Malika (Terrence Malik), Majka Mana (Michael Mann) i Denija Bojla (Danny Boyle) teže razvijanju savremenog, digitalnog jezika filma, praveći otklon od klasičnih filmskih izraza i napadnim korištenjem digitalnog medijuma, koji razbija naša vizuelna očekivanja. Malikov “Song to Song” i vječita upotreba širokih objektiva (pogledajte njegove izjave povodom inspiracije savremenom filmskom tehnologijom), Manovo korištenje digitale u rimejku arhistilizacije kakva je “Poroci Majamija” (“Miami Vice”).
Asajas je takmičar u istoj trci, ali ne medijalno, formalno, već narativno – u domenima priče. Morinina potraga za svijetom duhova i nalazak izvijesnosti u postojanju života poslije smrti, tematski je povezana sa organizovanjem suspensa kroz tehnologiju.
Samo pogledajte dvije od tri najnapetije scene u filmu. (što bi se reklo – spoiler alert!)
