Mnogo toga možemo napisati o Oliviji de Haviland (Olivia de Havilland) – dvostruka dobitnica Oskara, Melani Vilks u “Prohujalo s vihorom” (“Gone With the Wind”), sestra oskarovke Džoan Fontejn (Joan Fontaine).
Ipak, ono što je zaista izdvaja među njenim kolegama, jeste činjenica da je četrdesetih godina dvadesetog vijeka dobila tužbu protiv Warner Bros. studija i time marionetama, koje su bili holivudski glumci, udahnula novi život.
Rođena je u Tokiju, od roditelja Britanaca, 1916. godine. Nakon razvoda roditelja, sa majkom i sestrom se preselila u Kaliforniju. Glumila je u školskim predstavama, i upravo u takvoj postavci “Sna ljetne noći” primijetio ju je reditelj Maks Rajnhard (Max Reinhardt).
Od tada se bilježi njena karijera, a prve uloge su joj bile u scenskoj i filmskoj verziji već spomenute Šekspirove drame. Ugovor sa Warner Bros. je potpisala 1935, te iste godine snimila tri filma, a ubrzo je započela saradnju sa Erolom Flinom (Errol Flynn), sa kojim će glumiti u ukupno osam projekata.
Čini se da je uvijek imala čvrst stav kada su u pitanju uloge. Na insistiranje njegove supruge, Džek Vorner ju je posudio (bez navodnih znakova, jer je po ugovoru to zaista bila posudba) producentu Dejvidu O. Selzniku (David O. Selznick), kako bi mogla da glumi u filmu “Prohujalo s vihorom”. Iako je kružilo mišljenje da bi ona trebalo da bude Skarlet O’ Hara, Olivija je imala drugačiji plan.
Kako je rekla u razgovoru za Američku akademiju dostignuća, nije željela da glumi Skarlet jer joj je ona bila poznata. Već nekoliko godina je sebe uzdržavala, poznavala je probleme samostalne žene, ali Melani je bila izazov. Nježna, orijentisana prema drugima, imala je odlike koje su početkom dvadesetog vijeka počele da nestaju.
“Skarlet je samoživa”, rekla je Olivija, “morala je da budesamoživa, jer uspješne žene nemaju drugi izbor.”
Nakon uspjeha filma i prve nominacije za Oskara, potvrdila je ambiciju da se udalji od imidža slatke djevojke, koji ju je studio prisiljavao da njeguje i da se napokon izbori za drugačije uloge. Njen cilj je bio da je poštuju zbog talenta i teškog rada, što je bila rijetka privilegija u to vrijeme. Mali broj umjetnika, poput Beti Dejvis (Betty Davis), imao je mogućnost da pregovara oko uslova svojih ugovora.
Ne samo da njen glas nije saslušan, već je suspendovana na šest mjeseci. Kada joj je ugovor konačno istekao, nakon sedam standardnih godina, iznenadila se saznavši da će morati da nadoknadi vrijeme koje je provela pod kaznom.
