Ima mnogo filmova koji se smatraju kultnim, i koji su svojim očitim kvalitetom zaslužili taj status. Sa druge strane, postoje filmovi u koje se njihovi obožavatelji kunu sa istim žarom, ali koji se baš i ne mogu razmetati kvalitetom; njihov kult se obično rađa iz drugih, tajnovitijih razloga.
Među takvima je “Soba” (“The Room”), film očajan po svakoj mjerljivoj stavci sedme umjetnosti, ali film koji ima suludu popularnost i more odanih gledalaca.
Sve u ovom filmu je jednostavno pogrešno – loše. Od glume, preko montaže, kamere… čega god se sjetite, loše je. Ali, izgleda da je upravo to film učinilo popularnim. Samo zamislite da vam neko preporuči najgori film ikad snimljen – nema šanse odbiti.
To se upravo i desilo. Film je proglašen najgorim ikad i ubrzo je stekao lojalnu bazu obožavalaca, koji su hrlili na projekcije, u histeriji nalik onoj koju su u svoje vrijeme izazvali ponoćni filmovi – Linčov “Glava za brisanje” (“Eraserhead”), Alehandrov “El Topo”, Votersov “Pink Flamingos” i drugi.
Tu smo da pokušamo proniknuti u tajnu nevjerovatnog uspjeha Vizoovog (Tommy Wiseau) remek-djela.
P.S. Muziku za film je napisao Mladen Milićević, čovjek rođen u Sarajevu, koji je producirao ponešto od Valentina, kao i album Radeta Šerbedžije i Miroslava Tadića.
Scenario
Skoro svaka replika iz “Sobe” je kao stvorena za citat – iako iz sasvim pogrešnih razloga. Čak i da niste gledali film, do vas su internetom morale doplivati rečenice iz njega, uglavnom u vidu mimova. Recimo, Vizoova verzija Dinovog (Jeams Dean) jauka “You are tearing me apart!”, ili Lisina omiljena “I don't want to talk about it”, ili će vas kupiti na prvu ili ćete se odati misiji da zaboravite da ste ih ikad vidjeli.
Razbija konvencija žanra
Šta je bolje od filma koji vas pošteno iznenadi? “Soba” je definitivno jedan od filmova čiji obrti će vas oduševiti, a još više činjenica da do kraja ne prati ni jedan od njih.
Tomijeva izvorna najmera je bila da uradi dramu. Nakon što je posvjedočio reakcijama publike, nije gubio vrijeme i prihvatio je činjenicu da je stvario crnu komediju. Na kraju, film je daleko i od žanrovskih okvira crne komedije – koliko god crna ona bila.
Skoro svaka scena uvodi neki novi dramski sukob – koliko god sitna scena bila. Tako da osim osnovne linije radnje, one o nevjernoj vjerenici, imamo gomilu podzapleta, sa morem žanrova i tema među njima.
