Kada se iz današnje perspektive posmatraju karijere svetog trojstva ranog hard rok zvuka – Led Zeppelin, Black Sabbath i Deep Purple – nekako se stiče utisak da je protok vremena najmanje bio naklonjen posljednjoj grupi.
Istina, treba reći da je sam bend prilično pomogao stvaranju takvog utiska, kako brojnim personalnim promjenama, tako i snimanjem čitave gomile bezidejnih albuma, koji su godinama dodatno urušavali impresivno muzičko nasljeđe iz zlatnog doba ovog benda, oličenog u albumima iz doba tzv. “Mark II” postave.
Ipak, zlatna jezgra Deep Purple-a iz najbolje faze, u sastavu Jan Gilan (Ian Gillan), Jan Pejs (Ian Paice) i Rodžer Glaver (Roger Glover) preživjela je brojne personalne kataklizme: odlazak jednog od ključnih članova benda Džona Lorda (Jon Lord, napustio bend 2002. zbog narušenog zdravlja, a preminuo 2012. godine), porodične i zdravstvene probleme, promjene muzičkih trendova, nenaklonost moderne kritike i fanovsku isključivost jednog dijela sopstvene publike, sa ukusom čvrsto zaglavljenim u 70-im godinama prošlog vijeka.
Preživjela trojka, pojačana od 1994. godine gitaristom, Stivom Morsom (Steve Morse), a od 2002 . godine i klavijaturistom Donom Ejriem (Don Airey), redovno je išla na turneje i povremeno objavljivala nove albume, tvrdoglavo odbijajući da ode u penziju poput većine svojih vršnjaka.
Najnoviji album, 20. po redu, nazvan “Beskraj” (“Infinite“) dolazi nekih četiri godine nakon posljednjeg albuma “Now What!?” i nastavlja smjerom zacrtanim na prethodniku, uz produkcijsku pomoć slavnog Boba Ezrina.
Dobra stvar je to što su Deep Purple igranje na sigurno ostavili za koncerte, prigodna slavljenička reizdanja najboljih albuma i best-of kompilacije, dok na novom albumu pokušavaju unijeti dašak svježine u svoj zvuk.
Koliko u toj namjeri uspijevaju, to je već neko drugo pitanje, ali se trud i želja za pomakom u kreativnom smislu ne mogu osporiti.
