Uvodna “Time to Bedlam” definitivno se oslanja na prepoznatljive obrasce Purple zvuka, donoseći u prvom planu silovit sudar solaža gitare i klavijatura, čvrstu ritam-sekciju, i Gilanov moćni vokal, koji, istina, ne cijepa gornje registre kao nekad, ali još uvijek pjeva dovoljno upečatljivo da izazove poštovanje.
Niz od pet pjesama “All I Got Is You”, “Get Me Outta Here”, “On Top of the World, “One Night in Vegas” predstavlja dio albuma na kojem bend igra na sigurno, nudeći čvrsti hard rok zvuk, vrtoglave solaže, monumentalne melodije i bučan ritam na tragu “Mark II” faze. Ipak, u krajnjem zbiru ova petorka klasičnih Purple numera zvuči pretjerano rutinerski, bez pravog energetskog sadržaja, iako formu, uz obilnu pomoć Ezrina za pultom, održavaju bez većih problema.
Prvi iskorak, dolazi u numeri “Hip Boats”, koja se, u osnovi, ritmički oslanja na tradiciju rokenrola 50-ih, sve uz Gilanovo fraziranje u maniru Elvisa (Elvis Presley) ili Džina Vinsenta (Gene Vincent), te impresivni doprinos klavijatura zaduženih za gradnju melodije.
Da članovi benda mogu, i da znaju bolje, bez obzira na godine staža, dosta se jasnije vidi u eksperimentalnim dijelovima albuma. Poput orijentalno obojene melodije balade “The Surprising”, uz zanimljiv fanki doprinos Jan Pejsa na bubnjevima, ili dramatično-teatralnih komada “Johnny's Band” i “Birds of Prey”, na kojima Gilan pjeva sa evidentinim poletom, dok Don Ejri i Stiv Mors briljiraju na klavijaturama i solo gitari stvarajući, skoro pa horor atmosferu u pozadini.
Ipak, najinteresantniji momenat dolazi na kraju albuma, u vidu neočekivane obrade The Doors klasika “Roadhouse Blues”, gdje je bend mudro shvatio da nema šta tražiti na tragu divljeg pijanog šarma originala, nego su usporili ritam i pojačali volumen, dodali usnu harmoniku, te napravili vrlo zabavan bluz sešn, kao duhovito osvježenje u prilično jednoličnoj atmosferi kompletnog albuma.
Generalno, Deep Purple na albumu “Infinite”, uz sve očekivane mane, zvuče prije svega – iskreno. Iako prilično oslonjeni na spostvenu tradiciju, Gilan & društvo veterana se na novom albumu, uz nesumnjivu sviračku i producentsku vještinu uloženu tokom njegovog snimanja, trude da naprave malen, ali pošten korak u nepoznato.
Ako u njihovoj publici ima onih koji su spremni da ulože trud i vrijeme kako bi ispratili njihov novi studijski poduhvat, strpljenje će se isplatiti. Za one koji još uvijek čekaju novi “In Rock” ili “Machine Head”, ionako je već odavno kasno.
