“ANA KRISTI” (“ANNA CHRISTIE”), 1930.
Režija: Klarens Braun (Clarence Brown)
Uloge: Greta Garbo, Salka Virtel (Salka Viertel), Teo Šal (Theo Shall)
Nagrade: Nominacije za najbolju žensku ulogu Greti Garbo, režiju i kameru
Ovaj film nije dobio nijednu nagradu, ali htio sam ga svakako pogledati, jer je poznat po tome što u njemu Greta Garbo prvi put progovara! Svi su očekivali taj moment i film je reklamiran sloganom ‘GARBO GOVORI’. Tako i ja, jedva sam uspio naći jednu jedinu kopiju filma na internetu te, kad se napokon božanstvena Greta dovukla do gostionice i riješila nešto reći, čulo se “Whisky – aber nicht zu knapp!”.
Zabezeknut, da vidim o čemu se radi, imam šta i saznati – nekad su filmove ‘jednostavno’ radili na više jezika, snimali ih po dva ili tri puta, s istim glumcima, scenama, kostimima, samo na drugim jezicima, kako bi ih približili međunarodnoj publici. Greta Garbo je snimila oba filma, jedan na engleskom i jedan na njemačkom. Ja sam uspio vidjeti drugi i jako mi se dopao. Ona je i na njemačkom jeziku božanstvena.
“Ana Kristi” je drama nastala po istoimenom komadu Judžina O’Nila (Eugene O’Neill). Greta glumi prostitutku – povratnicu koja se zaljubljuje i želi novi život, no, kako je život more i pučina crna, mnoge oluje se obrušavaju na novoizabrani put.
U njemačkoj verziji filma, nažalost, nema Mari Dresler (Marie Dressler), koja glumi Gretinu kafansku drugaricu, ali u verziji na engleskom jeziku, no i ovdje se pojavljuje vrlo zanimljiva gumica Salka Virtel. Nikad nisam čuo za nju, naravno, pa mi je Google usrdno rekao kako je Salka s familijom pobjegla pred nacistima iz Austrije i super se snašla u Holivudu, a jedan od sinova joj je bio poznati scenarista Piter Virtel (Peter Viertel), bez kojeg ne bi postojali filmovi “Afrička kraljica” (“The African Queen”) i “Bijeli lovac, crno srce” (“White Hunter Black Heart”).
Mislim da Greta nije glumila, ne samo u ovom filmu nego i u drugim svojim radovima, ona je prosto živjela uloge. Veliko je uživanje gledati ju. Za ovu ulogu je dobila prvu od ukupno četiri nominacije za nagradu Akademije. Nijednu nije osvojila, ali ja ću svakako pogledati sve te filmove, neke po ko zna koji put. Na kom god jeziku da su snimljeni.
“PRESTUPNICA” (“THE TRESPASSER”), 1929
Režija: Edmund Gulding (Edmound Goulding)
Uloge: Glorija Svanson (Gloria Swanson), Robert Ejms (Robert Ames)
Nagrade: Nominacija za najbolju žensku ulogu Gloriji Svanson (opet)
Ne mogu ja, a da ne pogledam neki film iako nije dobio nagradu, no čim je uzburkao javnost u to doba i čim je tu Glorija, zabava je zagarantovana!
Glorija Svanson je bila žena i po, izgleda. Toliko se ona trudila da uspije, da ju prihvate svi kao karakternu glumicu i nakon ere nijemog filma, pa je i ubola par dobrih uloga i ova je jedna od tih. Ovim filmom Gloria dobija drugu nominaciju za nagradu Akademije, drugu godinu uzastopno, no opet šipak. Mislim da mi je, u stvari, kod nje zanimljiv taj apsurd gdje se ona u mladosti toliko gurala, da dokaže da je super prije nego što ostari, da bi “Oskara” dobila za ulogu ostarjele glumice 20 godina kasnije, kad već skoro nije ni glumila.
U to vrijeme su glumice zaista rano napuštale svijet filma, već pri pojavi prvih bora za njih su se gasili veliki reflektori, te su se još zategnute gledale ili dobro udati ili dobro podmazati zaradom. Neke su uspjele i jedno i drugo. A nama ostaje da ih pogledamo u starim filmovima.
Marion Donnell (Svanson) je mlada, skromna, zaposlena djevojka koja vjeruje u ljubav iznad svega i udaje se za bogatog mladića (Ejms). Dramu pravi njegov bogati otac koji razvrgava brak i sina ženi za bogatu djevojku. Marion se povlači, no saznaje da je trudna i odluči roditi dijete. Peripetije se već naslućuju. Tokom cijelog filma, koji je vrlo zanimljiv i nepredvidiv, obrti sudbina su tako stvarni i poznati iz života, a Marion se trudi ostati čista i dobra, pa makar patila zbog svojih odluka.
Film je osmislio i režirao Edmund Gulding, poznati (u to vrijeme) britanski režiser dobrih drama. Kasnija njegova djela su klasici “Grand Hotel” i “Tamna pobjeda” (“Dark Victory”).
Iako me je opet u par scena Gloria podsjetila na Miru Škorić, onako kad se raspištolji, ipak je u ovoj ulozi puno nježnija, zrelija i razumnija od Sejdi Tompson (Sadie Thompson). Čak ponekad, kad plače, podsjeća na Kejt Vinslet (Kate Winslet).
Klasik koji zaista vrijedi pogledati.
