Dobra razmjena paljbe nije na odmet ni u memljivoj romansi, ni silnim surogatima melodrame, ni u filmu za djecu – zašto inače postoje igračke.
Film baš i nije počeo izlaskom metka iz cijevi, a da su braća Lumijer (Lumière) proizvodila oružje sa strane, možda bi se i to desilo. No, nije mnogo trebalo da se ispale prvi pucnji, niti da se opljačka prvi voz – gdje je filma tu je i pištolja (nije se Godar samo razmetao pamtljivim rečenicama).
Baš zato je vještina istaći se pucnjavom.
Naš kriterijum neće biti samo koreografija, naboj, količina metaka, već i ikoničnost scene – postoje skromne pucnjave koje nikad nećete zaboraviti, a postoje i neskromne koje ste na idućem rezu zaboravili.
“Open Range”, 2003.
Prošlo je 14 godina od Kostnerovog (Kevin Kostner) posljednjeg rediteljskog napora, i svaka iduća “Open Range” čini boljim filmom. Da Kevin više nikad ne opusti svoju bijelu-da-bjelja-ne-može-biti (lik se zove Kevin – bijeljeg imena u Americi nema) zadnjicu u “director” stolicu, zahvaljivaćemo mu na “Open Range” – zaista čvrstom modernom vesternu, u kojem vidimo da je Kevin naučio kako se snimaju pašnjaci, stoka i pucnjave.
Robert Duval se ne odvaja od svog Remingtona, a Kevin od Peacemakera, dok se nabrojani brane od bosa Majkla Gembona (Michael Gambon) i njegovih prašinara.
Kevin zna da je sve u pripremi i iščekivanju, te jasnom određenju i praćenju tlocrta mjesta obračuna – ko sa koje strane dolazi, ko koga i odakle posmatra i gdje čeka. Kada se prostorni odnosi učvrste, vrijeme je da se isti ponište – mecima.
Ali, opet, stvari počinju bezokolišanja.
“Ti si taj što nam je ubio prijatelja”, pita Kevin jednog od petorice koji stoje naspram njega i Duvala.
“Jesam”, odgovara ovaj, “ubio sam i malog i svidjelo mi se.”
Kevin prilazi i puca mu u čelo. I počni, pucnjavo!
“Taksista” (“Taxi Driver”), 1976.
Realno, Travis Bikl je samo tražio izgovor da zapuca – i metu oko koje može dovoljno rasplesti svoje moralističko-apokaliptično klupko. Političar i makro su tako „ziceri“ da vidimo da Trevisova filozofija nije toliko suptilna, al’ je brate narodska i zato ga narod i voli.
Što se tiče olovnog vrhunca, ovdje je riječ o onoj skromnosti, a pamtljivosti, o kojoj smo pričali. Ne ispali Travis puno metaka, ne nabrojimo tu previše tijela, ali se zato svaki pucanj računa, i ne zaboravlja.
Razlog tome je višestruk. Prvi je taj što je čitav film jedna nabijena predigra ovoj zečijoj ejakulaciji. Drugi je japanska pretjeranost u krvi u zvuku (krv su morali desaturisati da bi film dobio rejting koji ga ne bi potopio u kino distribuciji). Treći je onaj završni Denirov gest, sa krvavim kažiprstom na krvavoj sljepoočnici, koji je nemoguće zaboraviti.
Jednostavno. Nezaboravno.
“Ubica” (“The Killer”), 1989.
Da, jeste, Džon Vu (John Woo), još sa ovim filmom, “pa-jesi-li-ti-dečko-normalan”, trebao je biti daleko višlje na listi. Tačno, ali biće njega još, i jedini je sa višestrukim unosima ovdje, tako da ova pozicija ima smisla. Isto tako, nije riječ o rangiranju, već, eto, nužnosti i uslovljenosti osobinama prostora – “nebeneinander” (jedan pored drugog), kako bi rekao Šopenhauer (Arthur Schopenhauer).
Uglavnom, Džon Vu je naučio čitave generacije zapadnih reditelja kako se puca i kako se prave muški filmovi. Oni su to, naravno, objeručke prihvatilili i do danas nisu stali sa neinovativnim replikama Vuovih koreografija.
Što se ovog filma tiče, izaberite bilo koju pucnjavu – ona u kući i, naravno, ona u crkvi se izdvajaju.
Plaćenik (Čau Jan Fat) i policajac (Deni Li) udružuju snage da se suprotstave bezbroju milećih članova Trijade.
Čau se ne odvaja od svoje Beretta 92F.
“The Way Of The Gun”, 2000.
Mali prostor, veoma tanki zidovi, preglasni pucnji, velike puške, mnogo municije – recept za impresivnu pucnjavu.
Benisio del Toro (Benicio Del Toro) i Rajan Filip (Ryan Phillippe) skromno smjenjuju Colt 70, Remington 870, Galil 332, između ostalog, i prave pakao u rukama vještog scenariste i OK reditelja Kristofera Mekuerija (Christopher McQuarrie).
“Pucačina” (“Shoot ‘Em Up”), 2007.
Ahhhhh… – Klajv Oven (Clive Owen), Monika Beluči (Monica Bellucci) i beba, u pucnjavi! Šta više treba!? Možda nedvosmislen naslov?
Face su sasvim dovoljne, ali sve zasluge idu za nejverovatno jednostavnu i efektnu premisu, scenariste i reditelja Majkla Dejvisa (Michael Davis) – zaštititi bebu od armije naoružanih zlikovaca. Primitivno, ljudsko, životinjsko, prelijepo – nije jedini unos na listu koji će ubaciti bebu u pucnjavu i usput namignuti Ejzejštajnu (Сергей Михайлович Эйзенштейн).
Scena: ona u fabrici oružja.
Heckler & Koch MP5A3 dominira.
