“Tvoje ime.”, “Your name.” ili kao što bi Japanci rekli “Kimi no Na wa.” (ove tri točke poslije naziva filma nisu tipfeleri, nego je točka zaista prisutna u službenom naslovu filma) fantastični je anime film koji je izašao 2016. godine i osvojio (i još uvijek osvaja) srca publike diljem svijeta.
Autor filma NIJE Hajao Mijazaki (Hayao Miyazaki), kao što većina pomisli kad pročita riječ anime, ali vjerujem da se ovaj film po kvaliteti može komotno mjeriti sa filmovima iz Mijazakijevog opusa. Autor ovog odličnog djela, ali i istoimene knjige izdane mjesec dana prije filma (s jednakim ostvarenim učinkom) je Makoto Šinkai (Makoto Shinkai).
Sam početak radnje je malo zbunjujući, jer upoznajemo “izgubljenu” i smotanu djevojku Micuhu (Mitsuha), koja živi u malom ruralnom mjestu bez knjižnice, bolnice i kafića (bolje reći bez svega, osim škole i dvije kafane). Paralelno, upoznajemo i dječaka iz Tokija po imenu Taki, koji je blag, nježan i pomalo feminiziran.
Razlog ovako neobičnih karakteristika, saznajemo istovremeno kad i glavni junaci. Naime, njih dvoje mijenjaju tijela svaka dva dana, ali im sjećanja na to brzo izblijede. Ostavljajući različite poruke ispisane na rukama, mobitelima i bilježnicama, ubrzo postaju svjesni situacije, što im donosi brojne neugodne situacije, ali i pomake na društvenom i ljubavnom polju.
Tako npr. Taki čini Micuhu popularnijom u društvu, dok ona njega približava curi koja mu se sviđa. Ostatak radnje vrti se oko kometa koji prijeti da padne na Micuhino selo i tako uništi čitavo njegovo stanovništvo, zajedno s njom. To je to što ću odati od radnje (ono najbitnije), kako ne bih zbunio ni vas, a ni sebe čitavim prepričavanjem djela.
U ovom animeu dominiraju tri stvari: emocije, duhovitost i velemajstorski crteži.
Kao primjer emotivno nabijene scene (suza mi umalo kanula) ističe se dio kada se Taki i Micuha konačno upoznaju i pronalaze, te se dogovaraju da na rukama ispišu svoja imena kako ih nikada ne bi zaboravili. Ništa neobično u tom trenutku, osim što se kasnije otkrije da je Taki, umjesto svog imena, napisao “Volim te” (šmrc).
Ajmo na veselije teme. Duhovite scene dominiraju većim dijelom filma, ali jedna (klišej) se ponavlja nekoliko puta i svaki put će vas nasmijati (garantiram vam), a to je apsolutno svaka situacija kada se Taki budi u tijelu Micuhe i prvo što napravi je to da dodirne (bolje reći ispipa) svoje grudi (ah, ti muškarci..).
I, za kraj, treba pohvaliti fenomenalne crteže i prizore razrađene do najsitnijih detalja (naklon do poda). Scena kada Miki (djevojka u koju je zaljubljen Taki) pali cigaretu je toliko realna da ćete ustati i otvoriti prozor da dim izađe van.
Kada smo već kod Miki, ona je definitivno najljepši (meni osobno najljepši nestvarni lik ikada) i najmodnoosvješteniji (= modno osvještena) lik u animeu. Ovdje bih samo želio naglasiti da u filmu nije do kraja razrađeno i prikazano (ili ja nisam uspio shvatiti) koja se cura Takiju više sviđa. U početku i kroz većinu filma, to je Miki, ali na kraju mu je ipak bliža Micuha. Kako god, obje djevojke su pozitivni likovi, tako da prosudbu prepuštam Vama.
Inače, kroz čitav film se povlači paralela i usporedba između pletenja i života.
“Niti koje pletemo su Božja umjetnost i predstavljaju tok vremena. One se konvergiraju, mijenjaju oblik, okreću se, razotkrivaju, raspadaju i ponovno se spajaju u čvorove (vrijeme).”
Film je u Japanu, a kasnije i šire, izazvao pravu malu ludnicu. Na IMDB-u je zaradio ocjenu 8,6 (čisto sumnjam da će tako ostati, tako da se relevantan podatak može očekivati tek za nekoliko mejseci) i trenutno je među 250 najboljih filmova na tom sajtu. Što se tiče Rotten Tomatoes-a, tamo ga je kritika nagradila sa 98%, a publika sa 94%.
Sve pohvale idu autoru Šinkaiju, za kojeg se s pravom govori da je novi Mijazaki. Uzmemo li u obzir da se u Japanu komparacija ovakvih filmova vrši ocjenama dobar-bolji-najbolji-Mijazaki, onda je potpuno jasno koliko dobru stvar je napravio Šinkai!
