Dobar film je nalik dobroj vožnji, a od mnogih načina da se dobro provozamo, koncentrišimo se na dva.
Prvi je vožnja taksijem, kojim upravlja najbolji taksista svijeta. Onaj jedan koji nije nizom životnih promašaja završio u taksiranju, već je od djetinjstva sanjao da vozi druge za sitne pare; koji nije sekund do nervnog sloma i nasilnog ispada; koji ne sluša Dinu Merlina; koji je, u stvari, trebalo da vozi neki reli za neke masne pare, ali mu nije imao ko reći; koji vas najefikasnijim rutama, u najkraćem vremenskom roku, sa urođenim osjećajem za odnos efektne vožnje i udobnost putnika, dovodi do željenog odredišta – tamo ste ranije došli; imaćete vremena i za kafu; u autu miriše; njegov glas je sonični puter.
Drugi je nešto kao osvajanje nagradne vožnje u suvozačevom sjedištu Bentlija, u vlasništvu prominentne političke figure, koja je usput milijarder i ovisnik o heroinu, i koja, uz potpunu amnestiju, što od zemaljskog, što od božijeg zakona, krši svaku zamislivu vrstu stop znaka – od “ne parkiraj” do “ne ubij”.
Prva vožnja će ispuniti sva vaša očekivanja, druga će vas odvesti gdje nikad niste bili.
Zvuči nemoguće spojiti ova dva iskustva, ali jako dobar film bi to trebao uraditi.
“Kolosalno” (“Colossal”) nije jako dobar film, niti je najbolja vožnja koju ćete doživjeti. Ništa od soničnog putera i izostatka Dine Merlina (ko da se to ikad moglo dogoditi). Ali, on ima nešto od ovog bahatog heroinskog Bentlija u sebi, i iznenadiće vas svojom odvažnošću.
Film počinje i do svoje polovine traje kao još jedna u nizu “young adult” komedija, sa glavnim ulogama dodijeljenim glumicama tako neodoljivim da želite da živite te njihove nesređene, vječito mamurne živote. En Hetavej (Anne Hathawey) je Glorija, nemarna, nezaposlena, voli popiti, i kad pije, a stalno pije, ima rupe u sjećanju. Glorija živi na grbači za plesku napornog momka i kad je Zaplesku (kadetska dinastija čuvene rumunske Plesku porodice) šutne, primorana je vratiti se u rodni grad, gdje sreće druga iz djetinjstva (Jason Sudeikis).
Neka ovo bude prvi nivo priče.
Drugi počinje sitnicom: ogromno, Godzili nalik, čudovište se pojavljuje u južnokorejskom Seulu. Glorija shvata da je čudovište manifestacija nje same. Prosto.
I sve ovo šljaka – naša sopstvena neodgovornost nije vrsta lokalizovane štete koja napada isključivo nas same, već nužno nosi i kolateralne žrtve (pa bile one i ribice koje ste zaboravili da imate). Dok god se ne sredi, Glorija će rušiti Seul i uzimati živote nevinim Korejancima – ko još nije prošao kroz ovu fazu života…
OK.
Treći nivo počinje kada se njen drugar iz djetinjstva uključi u čitavu priču i njegova unutarnja kvarljivost se takođe čudom manifestuje – takođe u Seulu, u vidu gigantskog robota.
I da, ne treba im puno da počnu ličiti na epizodu “Moćnih rendžera” (“Power Rangers”) i krenu se šamarati nad neboderima.
Od tog trenutka napuštamo teritoriju “young adult” komedije, a i komedije uopšte, i stvari postaju ozbiljne – koliko u ovom slučaju ozbiljne mogu biti.
Taman kad ste mislili da će zaplet otići u pravcu Glorijinog posrtanja i pada u naručje dobrog momka iz komšiluka, ispostavlja se da je momak toliko truo iznutra, da je ta trulež decenijama stara, i da je upravo ona odgovorna za krizu u Seulu. Glorija sada mora otrati pod ludakom iz prošlosti, samo da bi se mogla vratiti ludaku iz sadašnjosti i moliti ga za oproštaj.
Ovo je potpuno ukidanje konvencija komedije, gdje djevojka neće prevazići kretena od bivšeg momka ponovnim upoznavanjem dobrog druga iz djetinjstva, već će morati ubiti dobrog druga, da bi se vratila kretenu od momka – samo da ne bi potonula još niže.
U posljednje vrijeme nailazimo na sve više mejnstrim primjera kršenja pravila žanra i brkanja žanrova. Ovakvi filmovi su ujedno osvježenja, ali i konfuzije. Većina su jednostavno djela zanimljivih premisa, koja nisu imala snage da dođu do smislenih zaključaka.
Čak i da uzmemo u obzir narativnu i žanrovsku konfuziju “Kolosalnog”, prostor koji je ovdje otvoren ukrštavanjima i promjenama pravca, ostaje dragocjen.
U ovom prostoru smo dobili nekoliko toliko uvjerljivih scena, onakvog ponašanja kakvog rijetko viđamo i u dramama. Posebna težina ovakvih scena dolazi od njihovog razbijanja opšteg komičnog okvira filma. Generalno, riječ je o svim scenama nakon okreta – trenutka u kojem se oktriva mračna unutrašnjost Sudakisovog lika.
Iako narativno besciljna, meditacija o prokletstvu samomržnje i samodestrukcije, koja od djetinjstva progoni tog Glorijinog ne tako dobrog momka iz komšiluka, vrijedna je i rijetka pojava u mejnstrim filmu. Takav je Glorijin lični rast, koji podrazumijeva rješenje jednog bitnog problema iz prošlosti i mnogo lekcija naučenih, ali nikad ne znači iz korijena promjenu ličnosti – tako nešto je nemoguće.
Ali, to je stvar sa komedijama – one jesu mogućnost transformacije, ne samo lične, već i univerzalne (to je ono “happily ever after” transformisanje svijeta u rajski vrt). Kada film naruši ovo pravilo, staje na tanak led, kojim treba znati hodati.
Naravno, problem ostaje i činjenica potpunog prebacivanja pripovjednog težišta na njegov lik, sa njenog, i to u sredini filma. Ovaj potez otupljuje oštricu unutarnjeg putovanja i promjene, koju publika sa pravom očekuje – s obzirom na očekivanja uspostavljena u prvoj polovini filma.
Neka ovo ostane hrabar, i hrabro smotan iskorak unutar mejnstrima, što zvijezda poput Hetavej i Sudajkisa, što pisca i reditelja Nača Vigalonda (Nacho Vigalondo), autora izvrsnog “Timecrimes” iz 2007. godine.
