Kada ste, kao ja, skloni hipertenziji, i kad po hiljaditi put precijenite sebe popivši jednu kafu previše, stanje u kojem se nađete od vas će učiniti ili čuvstveno ili čulno preosjetljivog gledaoca – jedan ne trpi drugog.
Prvi će biti vječito nezadovoljan cinik, spreman da zamahne na svaki film koji ga potpuno ne obuzme, a drugi će se pretvoriti u uplakanu (možda i upišanu) djevojčicu, kojoj jedan precizan i vješt horor ubrzava srce i oslobađa mjehur. Sa “Autopsijom Džejn Dou” (“The Autopsy of Jane Doe”), desilo mi se ovo drugo.
Prvo, veoma bitno, ovo je jedan hrabro osvjetljen film, na koji bi sam “princ tame” (Gordon Vilis) bio ponosan – jedva da se lica vide, što je osvježenje. Svaka čast.
Drugo, Olven Ketrin Keli (Olwen Catherine Kelly) igra naslovni leš, i svojim prisustvom, bez pomijeranja ijednog jedinog mišića, potpuno preuzima ekran – ovo će ući na listu čuvenih “krađa” scene (iako je ovo rediteljska zasluga, ona je opet to što jeste – ona).
Treće, autopsija iz naslova nije metafora, vjerujte mi. Ovaj film autopsiju ozbiljno shvata i uz njega sve iznutrice iz CSI mirišu ko bolonjeze pod jorgovanima – uvodni kadrovi su fotografska i montažna “kapa dole” Finčerovom (David Fincher) “Sedam” (“Se7en”).
Ali, imajte na umu da sav užas otvorenog ljudskog tijela nije fokus ovog filma – samo ljupka periferija. Jedan od nekoliko njegovih uspjeha je da proceduralno utemeljena autopsija postaje formalni okvir jedne misterije i porodične drame.
Kakav je problem sa autopsijom?
Lokalni šerif dolazi na mjesto masovnog i brutalnog ubistva. U podrumu nalazi napola otkopano, potpuno očuvano tijelo mlade djevojke, koje se nikako ne uklapa u bilo kakav zamišljeni slijed događaja. Šerif može zaključiti slučaj samo ako nekako smjesti djevojku u priču. Za to mu treba nalaz autopsije.
Sa druge strane je jedan porodični biznis. Sad, svakom mladom nasljedniku je porodični biznis vreća cigli na urođenoj grbi (koja je pod hroničnom upalom), a možete zamisliti o kakvoj grbi pričamo kada ste nasljednik porodične mrtvačnice i krematorijuma (“Maratonci”?). Bar znate da – ako su vam autopsije porodični biznis, koji radite u podrumu porodične kuće, a glavni patolog je vaš otac – na strah dodajete porodične probleme.
Uglavnom, otac i sin, Tomi (Brajan Koks) i Ostin Tilden (Emil Hirš), prihvataju tijelo nepoznate djevojke, i imaju do jutra da nađu uzork smrti.
Ovo je prvi u nizu vještih poteza filma. Naime, vremenski okvir, “do jutra”, uokviruje radnju u jaku trilersku formu – svaki snažan triler ima sjenku kazaljke nad sobom. Vrijeme ima sklonost isticanju; znanje je ograničeno vremenom; kazaljka je rođaka alatki smrti; vrijeme je najčovječnija stvar žanrovski okovane forme trilera.
Dalje. Sa svakim rezom, Tildenovi su suočeni sa patološkom nenormalnošću tijela – nema znakova raspadanja, nema rigor mortis, ali ima ekstremnih povreda unutrašnjih organa koje bi se morale vidjeti na površini, natpisa na unutrašnjosti kože…
Ponavljam da su autopsije detaljno prikazane i da prva trećina filma nije za one slabog želuca i osjetljive na prizore svoje unutrašnjosti. Prevelika posvećenost anatomskim detaljima polako postaje pregroteskna i pitate se “čemu”?
Zvonce
Pitate se dok ne počne druga polovina filma, rasplet, i groteske počnu donositi suptilne plodove. Nakon svih iznutrica koje su vam razdražile nerve, reditelj treba samo da isključi svjetlo…
Od tog trenutka ste prepušteni naslućivanju strahova većih od ogoljenih organa, a za takve trikove ima odličnu potku – svaki leš u mrtvačnici okićen je zvoncetom oko skočnog zgloba (nekada je bilo teže razlikovati smrt od kome i postojala je mogućnost da mrtvima zatrebaju organi skakanja). Dakle, zvonce u mraku…
Ako mrtvi počnu zvoniti tim zvončićima, znate da smo od autopsije prešli u natprirodno, i baš tu počinju slabosti filma.
Nažalost, nakon nevjerovatno “zategnute” prve polovine filma, i sve slave koju za nju zaslužuje reditelj, Andre Ovredal, ovaj film pada u rod one pošasti koja proganja savremeni horor – filmovi koji mogu biti dobri samo u zapletu, raspletu nikad; oni za koje znate da rasplet ne treba ni uzimati u obzir; na kojima ste naučili vještinu uzdržavanja od potreba gledanja čitavog filma i zadovoljavanja zapletima. Nažalost.
Prokleti rasplet
Raspleti su redovno glupi – nedovoljni. Zato značajni horor filmovi ili imaju prosto objašnjenje koje vam samovoljno predstave na početku, ili imaju inovativnu strukturu, ili su neobjašnjivi. Autopsija nije ni jedan od tri.
Ovo je jedan od onih filmova u čijem zapletu ćete nevjerovatno uživati, ali čiji rasplet će vas ostaviti hladne. Ovakvi horori su pošast našeg vremena, ali ovom se ne može poreći vještine, niti uskratiti pohvala da je među najboljima svoje vrste.
Ovdje se vrhunski zaplet, kao i ova postavka sa sužavanjem polja vida i naslućivanjem horora, potpuno upropaštavaju kada vam se otkrije razlog nepropadanja tijela nesrećne Džejn, i kada to otkriće vaskrsne mrtve, koje jedno vrijeme predstavlja to veličanstveno zvonce, ali onda bivate počašćeni njihovim napuderisanim licima – što oduzima svu zavodljivost filma i gura ga u rodbinske veze sa pornografijom.
Ali, ako prihvatite film kao to što jeste, ne zahtjevate od njega više i priznate da on ni u jednom trenutku nije tvrdio da je više, pošteno ćete se zadovoljiti.
