“Sve što valja otišlo je”, čuveni je banjalučki lament, a imamo ih mnogo. Dok jaučemo za onima koji odlaze, ne mijenja se činjenica da i starosjedioci, i emigranti, i imigranti moraju pod rukom imati neku sliku sebe, neki dokument, spomenik, bar putnu ispravu – neku koja nije došla s vana, neku za koju smo se izborili.
Slika ne nastaje sama. Osim ako se nećemo prepoznavati priviđenjima u grmlju i kamenju, ona je redovno tvorevina nečijih ruku – tako da valja stati sa lamentovanjem i latiti se posla.
Ulogama, scenarijima, predstavama i bluzom, Nikola Kolja Pejaković se davno latio posla i ne prestaje da pravi savremeni kulturni idiom nas sa ove strane Drine.
Posljednje na čemu je radio i na čemu radi sve eksplicitnije se bavi ovim definisanjem izraza. Tako su serija i film “Meso”, čiji je scenarista i glumac, potpuno vezani za hronotop Banja Luke i prvi je ozbiljan filmski govor ovih krajeva.
Dok očekujemo “Meso”, Kolja ne prestaje sa poslom, i već 14. maja sprema predstavu o kojoj će se morati govoriti, naširoko i nadaleko – režiju Kovačevićevog “Radovana Trećeg”.
Predstava će biti postavljena u banjalučkom Gradskom pozorištu “Jazavac”, a uloge tumače Ljubiša Savanović, Nikolina Friganović, Aleksandra Spasojević, Nataša Ivančević, Anja Ilić i Aleksandar Runić.
BOSONOGA: Zašto “Radovan III”?
KOLJA: Imali smo razloge, vrlo lične i vrlo pozorišne. I Jazavac i ja. “Radovan Treći” je tekst za koji sam imao ključ i samo sam čekao da se namjesti vrijeme i mjesto… Naši Radovani, prekodrinski, su veći radovani od svih Radovana. Ovaj naš, s Manjače, zaslužio je da se njime pozabavimo malo detaljnije.
BOSONOGA: Zašto Kovačević, i koliko i šta vam znači naslovni potpis “Kovačević/Pejaković”?
KOLJA: Kovačević je pisac, a ja sam reditelj; meni je potpuno logično da je predstava naše zajedničko djelo i da je zajedno potpišemo. Tako, obično, i potpisujem svoje predstave. Naravno, čast mi je staviti moje prezime uz Duškovo, jer, ipak, iz njegovih komada i uz njegove komade sam se formirao, i kao pisac i kao čovjek. I ne samo ja, već i generacije dramaturga i scenarista.
BOSONOGA: Radovan je postalo ime nabijeno značenjem – pogotovo političkim. Koliko vam je samo to ime bilo inspiracija da se okrenete baš ovom Kovačevićevom komadu?
KOLJA: Razloge sam naveo, a politika je nešto što nas prirodno kači i što je imenu Radovan dalo dodatno značenje i dodatno ga opteretilo. U našoj predstavi, sve je u službi humora i ideje, pa i politika.
BOSONOGA: Da li Vas je privukao izazov diranja u nešto što se smatra nedodirljivim, u smislu da je to komad danas neotuđiv od Radmilovića i konteksta koji je Kovačević zacrtao?
KOLJA: Ne. Ako postoji namjera, onda je to namjera da ova predstava bude njima u čast, omaž njihovoj genijalnosti.
BOSONOGA: Koliki je izazov graditi svoj smisao na nečemu što se već smatra “narodnom svojinom”, tj. folklorom?
KOLJA: Ja sam profesionalac, zanatlija, važno mi je samo da se ne ogriješim o pisca i djelo, a narod, ionako, kako bi rekao Jelenko Vilotić u “Radovanu”, mirno spava, narod kao da nema briga…
BOSONOGA: Jedan njemački filozof je skovao frazu “rad na mitu” (Arbeit am Mythos), govoreći o činjenici da mitovi nisu završeni i da se vijekovima šire, da se na njih dodaje, da im autori različitih vremena bogate i mijenjaju opseg i značenje, zadržavajući njihove slike. Koliko nam je danas i ovdje značajan taj “rad na mitu”, šta za Vas on podrazumijeva i zašto mislite da ga nema više?
KOLJA: Mit je zloupotrebljen, to je tačno. Međutim, mit se mora iznova stvarati. Ja sam, u svakom slučaju, za mit. Nisam za, kako neki predlažu, demitologizaciju Srba ili za, navodno, otriježnjenje… Mislim da je svijet, generalno, spreman za veliko triježnjenje, a neka naše mitove ostave na miru. Nije im bilo dosta što su 60 godina branili da pomenemo Kosovo i riječ Srbin, čerečili su nas uzduž i poprijeko, neka nam se skinu s grbače – svi. I komunisti i neoliberali i kapitalisti i globalisti i Hilari i Tramp i Soroš i svi ostali, koliko god ih ima…
BOSONOGA: Poslije toliko godina, “Lepa sela lepo gore” ostaju jedino djelo koje značajno govori o prošlom ratu, a nastalo je tokom rata, pa je po tom trenutku nastanka srodno sa Ćopićevim pjesmama i romanima o Drugom svjetskom ratu. Koliko nas košta i šta za nas znači činjenica da danas nemamo veliki roman o prošlom ratu, veliku predstavu…?
KOLJA: To je velika tragedija. To govori o tome koliko su nam vođe male, nedorasle vođenju zemlje, njene ekonomije, kulture, privrede… Vođenju jednog naroda. To govori o tome koliko smo obezglavljeni i koliko je tačna ona činjenica da smo u Prvom velikom ratu, u stvari, izgubili one najpametnije i najvrijednije, najtalentovanije, a onda, dolaskom komunista na vlast, izgubili i pobili i ono malo što je preostalo i diglo glavu između dva rata… Trebaju bar tri generacije da se oporavimo od ta dva velika udara na naciju i njenu biološku supstancu.
BOSONOGA: Zašto smo sve manje u stanju, sigurno u odnosu na generaciju koja je prošla Drugi svjetski rat, da se izrazimo o svemu što nas je snašlo?
KOLJA: Vode nas loši ljudi, od lošeg materijala. Elita je uvijek morala da povuče i krene naprijed. A u nas, štonosekaže, u nas nema ko da povuče…
BOSONOGA: I u prošlosti smo bili skloni ćutanju o svom usudu, a rezultat toga je, recimo, činjenica da je Ćosićevo “Vrijeme smrti” postalo značajan roman, jer progovara o prećutanoj istoriji. Koliko ćutanje šteti umjetnosti?
KOLJA: Umjetnosti ne šteti. Umjetnost je dovoljno jaka da izdrži i kukakvičluk autora. Šteti narodu, naciji.
BOSONOGA: Šta mislite o činjenici da ovim Banja Luka, pa i Krajina, dobija svog Radovana?
KOLJA: Ne mislim ništa, predstava ko predstava. Posao kao posao, idemo dalje….
BOSONOGA: Da li Banja Luka može naći sliku sebe ili svoj glas?
KOLJA: Vidjećemo, ja mislim da može i radim na tome. Pomažem koliko mogu i znam.
BOSONOGA: Kakva je odgovornost pozorišta povodom nalaženja takvog glasa?
KOLJA: Velika.
BOSONOGA: Očekujemo i premijeru serije i filma “Meso”, čiji ste scenarista i glumac. Da li “Meso” vidite u svjetlu Banje Luke i njenog traženja izraza?
KOLJA: Da. “Meso” i jeste pokušaj da se progovori autentičnim jezikom, da se nađe izraz, pokaže put i započne priča o filmskoj industriji, o ozbiljnoj filmskoj industriji, i da se zaustavi političko-mešetarska zloupotreba filma i filmskog esnafa.
BOSONOGA: Koliko Vam je humor značajan?
KOLJA: Meni, lično, sve manje. Volim da ga pravim, ne kažem, ali ne znači mi puno.
BOSONOGA: Da li Banja Luka ima svoj humor?
KOLJA: Ja vjerujem da ima.
BOSONOGA: Koliko je povezan Vaš muzički, filmski i pozorišni rad? Da li možete tu biti isti, ili su odgovornosti različite?
KOLJA: Princip je isti – moraš biti odgovoran i iskren, profesionalan i predan poslu. Ali, tako je u svemu i kod svakog. Čovjek treba ići ka tome da postane ličnost, stabilan i postojan. Velika umjetnost ne nastaje kao plod slučajnosti ili kao razbarušena igranka neodgovornog individualca; to je amaterski pogled i na umjetnost i na život.
