Nagrade su po peti put podijeljene 18. novembra 1932. godine, osam dana nakon što je Frenklin D. Ruzvelt (Franklin D. Roosevelt) postao 32. američki predsjednik. Igri brojkama može se pridružiti i najbolja glumica te godine, Helen Hejs (Helen Hayes), koja je baš bila napunila 32 godine.
Moja baka je tad, recimo, imala 13 godina i vjerovatno pojma nije imala ni o Ruzveltu, a kamoli o filmu i nekim nagradama, pod stegom raznih poslova. Samo da se vidi u kakvom vremenu danas živimo.
“GRAND HOTEL”, 1932.
Režija: Edmund Gulding (Edmund Goulding)
Uloge: Greta Garbo, Džon Barimor (John Barrymore), Džoan Kraford (Joan Crawford), Lajonel Barimor (Lionel Barrymore), Volas Biri (Wallace Beery), Džin Heršolt (Jean Hersholt), Luis Stoun (Lewis Stone)
Nagrada: najbolji film
Ovog se filma sjećam iz djetinjstva. Najviše se sjećam Grete i kako mi je bila lijepa i tužna, svi drugi su me nervirali jer je nisu doživljavali. Sad vidim i zašto. Šta drugo raditi sa ženom na ivici nervnog sloma nego joj se sklanjati s puta? Još posebno kad je poznata balerina koja ne zna kud bi sa sobom. Sad bi plesala, sad ipak ne bi, legla bi da spava, ali ne može spavati, ‘oće infarkt, neće infarkt, šta ćemo? Dođe čovjeku da je preko koljena nalupa.
No, ajde, takva joj je uloga. Ovo je prvi put da se uradi „all star“ film, sa puno poznatih zvijezda na jednom mjestu, i to u luksuznom hotelu u Berlinu. Pratimo majstorski ispričane zavrzlame različitih ljudi čije se priče konstantno prepliću; umorne balerine na zalasku karijere (Garbo), osiromašenog barona (Džon Barimor) koji bi da opljačka balerinu, ali je ipak zavoli, na sve spremne seksi daktilografkinje (Džoan Kraford) koja se zaljubi u barona, beskrupoloznog industrijalca (Volas Biri) koji unajmljuje seksi daktilografkinju za sve vrste poslova, knjigovođe na samrti koji mrzi svog šefa (beskrupoloznog industrijalca), pijanog doktora (Luis Stoun) koji stalno mantra kako se u „ovom hotelu ništa nikad ne dešava“, a pojma nema šta mu se sve pod pijanim nosom odigrava, te nervoznog ober-portira (Džin Heršolt) koji čeka vijesti iz bolnice gdje mu se žena treba poroditi. Svi su povezani, a opet svako raspliće svoje klupko sudbine i smiješi se koncu priče.
Meni se najviše dopadaju Džoan Kraford i Lajonel Barimor, u ulogama običnih ljudi iz radničke klase (jer nisam ni bogata balerina, ni baron, a ni industrijalac) i ne čudi me da njih dvoje na kraju i završe zajedno. Džoan je u ovoj ulozi odlična – lijepa, vrckasta, strojna i živa. Greta Garbo se prenemaže, no i ona je u tome odlična. Stalno ponavlja famoznu rečenicu “Želim da budem sama”, koju su joj kasnije novinari nakalemili kad se povukla iz javnosti i krila od medija, da je i dalje živjela ulogu balerine Gruzinskaje. Mogu ja sad pričati šta hoću, ovaj film je zaista izuzetan i obavezna lektira svakome ko ga je nekad propustio.
“LOŠA DJEVOJKA” (“BAD GIRL”), 1931.
Režija: Frenk Borzejdž (Frank Borzage)
Uloge: Sali Ajlers (Sally Eilers), Džejms Dan (James Dunn)
Nagrada: za najbolju režiju i adaptirani scenario.
Sentimentalan i lijep film koji prati godinu dana u životima dvoje običnih, mladih ljudi u Njujorku, od njihovog upoznavanja, do braka i rođenja djeteta. Zvuči obično, i tako i treba da bude, ali šta se sve izdešava u jednoj jedinoj godini običnom svijetu, to ne mogu ni tri filma pokazati. Doroti (Sali Ajlers) i Edi (Džejms Dan) su radišni mladi ljudi koji sanjaju o lijepoj budućnosti izvan okvira svojih poslova. Šta bi sanjala djevojka koja svaki dan nosi modele vjenčanica robne kuće u kojoj radi i momak koji prodaje radio-uređaje? Ona, naravno, o vjenčanju, a on o sopstvenoj prodavnici radio aparata. Vrlo skromno, a ni danas strano.
Ne znam zašto su film nazvali ovako, jer Doroti nije uopšte loša, dapače, ona je dosta dobra djevojka. Možda opet iz današnje perspektive moralnog, ona ne uradi ništa loše prespavavši tu jednu noć kod momka, jer je vani padala strašna kiša. Ponavljam, lijep film. Dobri glumci, meni nepoznati, i dobra režija dramskog prvaka Frenka Borzejdža, koji se već okitio nagradom Akademije za film “Sedmo nebo” (“7th Heaven”) u prvoj godini.
“GRIJEH MADELON KLODE” (“THE SIN OF MADELON CLAUDET”), 1931.
Režija: Edgar Selvin (Edgar Selwyn)
Uloge: Helen Hejs (Helen Hayes), Džin Heršolt (Jean Hersholt)
Nagrade: najbolja glumica Helen Hejs
Ako ste ikada pogledali naš “Petrijin vijenac”, onda pogledajte i ovaj film. Ovo je tužna hronika jednog života, koja će vam sigurno natjerati suze na oči i radost u srca, jer niste živjeli nešto ovako. Nadam se da niste.
Madelon (Helen Hejs) je vesela, mlada francuskinja koja pronađe pravu ljubav, jednog labavog Amerikanca, studenta u Parizu. Sve je super, jako se vole, te ona pobjegne od kuće, na njegov nagovor, kako bi stvorili svoj svijet u kojem cvjetaju ruže. Avaj, Amerikanac ode hitno u Ameriku da se nikad više ne vrati, a jadna Madelon shvati da je ostala, em sama, em trudna. Sve se nadajući da će se Amerikanac vratiti, rodi ona to dijete i počne raditi sve i svašta kako bi ga prehranila. Život se promijeni u trenu, a kako se nisko može pasti, za nadati je se da to gledamo samo na filmu. Čitav svoj život je Madelon posvetila borbi za to dijete, i sve preživi, i fabriku, i zatvor, i prostituciju, samo kako bi svog sina ugledala na kraju sretnog, situiranog i zadovoljnog.
Helen Hejs, pozorišnoj glumici, ovo je bila prva uloga u filmu, nakon par nijemih koji nisu važni pomena. Vrhunski je odglumila ženu koja je njoj bila sušta suprotnost. Transformacije su joj nevjerovatne, od zaljubljene djevojke do izmučene starice koja ipak sja od sreće zbog uspjeha sina. Što je zanimljivo, šminkeri su uradili odličan posao, jer Helen kao starica u ovom filmu zaista liči na pravu Helen u poznim godinama kad je glumila bakicu u filmu “Aerodrom” 1970.godine, za šta je dobila Oskara za najbolju sporednu ulogu.
