…ali samo zato što je nisi stigao reći dovoljno glasno!
Branko Miljković rođen je 29. januara 1934. godine u Nišu. Od malih nogu se izdvaja kao ćudljiv, povučen dječak, ali ne i odbačen od druge djece. Naprotiv, privlačio ih je oko sebe kao magnetom. Obožavao je školu, a od knjige se nije odvajao ni po koju cijenu, iako ih je uvijek imao malo u svom vlasništvu. Ili ih je bar njemu uvijek bilo malo. Posuđivao je u školskim bibliotekama, a nerijetko su mu i nastavnici, a kasnije i profesori, donosili literaturu iz svojih domova.
Ćudljivost je zadržao i dolaskom Nijemaca u naše krajeve, kada mu je Niš postao mračan, nebezbjedan, ali najviše drag u želji za odbranom svoje zemlje. Pred očima su se smjenjivale žive slike smrti, ranjavanja, plača, straha.
Igre na ulici prekidane su bombardovanjem, a on je posmatrao ćudljivo, vraćajući se knjizi kao buđenju iz ružnog sna, jer jedan dječak ne može pomoći. Ambicija i želja da postane “nešto” pokretale su ga i tada, kad se malo ljudi pokretalo, a više beživotno ležalo po dvorištima. Gledao je sve, ali najbolje zapamtio Ružu, komšinicu kojoj odnose tijelo, i godinama kasnije piše svoje emocije prema njoj u pjesmi “Uzalud je budim”.
Odbijao je pomoć Crvenog krsta u školi, pod izgovorom da ima i siromašnijih od njega. Njegova odjeća i hrana bile su knjige. Prikupljao ih je na razne načine i pravio sopstvenu malu biblioteku. Okupljao je dječake iz ulice u dvorište i govorio im o knjigama, davao im na čitanje, ne bi li imao sagovornike u onome što ga najviše zanima.
U nedostatku papira i u teškoj oskudici, od oca traži kola pijeska. Pisao je prstima po pijesku misli tadašnjih velikana književnosti – Zmaja, Šantića… Crtao karikature nastavnika. I rodili su se i njegovi prvi stihovi.
Čitao je Hegela, Dostojevskog, Gogolja, Šekspira, zanimao se i za francusku liriku, i u svakome od njih gradio kritike i uvažavao misli o poeziji kao nečemu što graniči sa ludošću i genijalnošću u isto vrijeme. Čitao je prevedena djela, a ubrzo i sam prevodio.
Tjerao je brata Dragišu da ga ujutro budi riječima: “Ustaj, Branko, čekaju te velika dela!”.
Njegovi stihovi su odmah bili primjećeni u nastavničkim krugovima. Ali to mu nije bilo bitno.
Htio je više!
Htio je bolje!
Pa je to i uradio.
Dolaskom iz Niša u Beograd, mladi Miljković obilazi tamošnje redakcije, i skoro u svakoj nailazi na nerazumijevanje. Odbija članstvo i rad u partiji, što je za rezultat imalo još veće nerazumijevanje i neobjavljivanje njegovih djela. Volio je svoje pjesme o Cigan-mali, ali većina nije djelila isto mišljenje.
Nije odustajao, ipak. Dobijao je različita mišljenja, ali malo je onih koji bi pjesmu ili prozu njegovih stavova objavilo javno. Čega se boje kad se on ne boji? Imao je zaista prejaku riječ.
U Beogradu je živio u maloj kući sa jadnim namještajem, ali punom vitrinom knjiga. Neko vrijeme je imao i cimera, ali češće je bio sam. Za njega se pročulo kao vrsnog pisca, ambicioznu individuu, ali nikad za boema. U kafanu je odlazio rijetko, slučajno, a iz nje bi izlazio u ranu zoru, ali suvog grla od izgovorenih riječi o poeziji. Raspravljao je, ispravljao, uvažavao, bio slobodan reći.
Kao zaljubljenik u pozorište, poeziju, književnost uopšte, počeo je ozbiljno da piše o svojim ljubavima. Nimalo skroman, čitao je svoje pjesme, znajući da su iskrene, uvijek sa dozom iskonskog bunta.
Od “mora” pjesama koje je napisao, najprije su bile objavljene “Pobeda” i “Jesen 1941”, na šta on burno odreaguje napuštajući redakciju. Od svih njegovih pjesama, izabrane su one koje njima odgovaraju, a ne one koje su njemu imale veću vrijednost. Osjećao se kao riznica iz koje se izvlače samo društveno prihvatljive riječi i crvene boje.
Prva zbirka pjesama koju je objavio bila je “Uzalud je budim”, koja dobija pozitivne kritike. Nakon nje slijede “Smrću protiv smrti”, “Poreklo nade”, “Vatra i ništa”, “Krv koja svetli” i brojne druge.
Norme, sisteme, zabrane rušio je epitetima svojih pjesama. Nekad svjesno, nekad nesvjesno, jer se najviše borio sam protiv sebe. Imao je svoje ptice, šume, razapeto nebo, vatru kao feniks koja se obnavlja nemijenjajući suštinu, od koje se ne izgori, od koje se ponovo rađa!
Upoznavao je brojne poznate pisce, pjesnike, ali nigdje nije naišao na bezuslovnu slobodu kojoj je težio. Na čitanje svojih pjesama doživljavao je i ovacije slušalaca. Može još. Može bolje.
Zvali su ga Balzakom, Princem poezije, zvali su ga mnogim velikim imenima, ali nikad dovoljno zvučno da ustane i kaže: “Sad sam zadovoljan, staću, to je sve što sam htio da kažem”. Ne! Slobode nikad dovoljno! Tako, pružajući otpor svemu oko sebe,više ima da kaže.
Umro je 12. februara 1961. godine u Zagrebu. Nađen je u rano jutro, u klečećem položaju, sa omčom oko vrata. Sam, na ulici, sa modricama i podlivima po tijelu koje nije mogao sam sebi nanijeti.
Tog jutra, zauvijek je otišao strastveni šetač Kalemegdanom, sa crnim šeširom i bijelim rukavicama. Uvijek otmjen, nasuprost iznenadnom načinu odlaska. Igrajući se vatrom, izgorio je. Ne od njenog plamena, nego od nekoga kome smeta dim!
Kad bi sistem dolazio po svoje, Branko je uzimao pero. Mrzio je imperative. Pa i onaj od samog sebe.
Uzalud ga je sada buditi, jer bi se on iz prkosa i ponosa probudio isti. A mi bi se stidjeli nepromijenjenog svijeta.
“Hoće li sloboda umeti da peva,kao što su sužnji pevali o njoj?”
(“Poeziju će svi pisati”)
Autorka: Sanja Klimović
