Svetlana Ražnatović, golf 2 i “Radovan III”. Tri svetinje u Srba na prelazu vijekova, jer je većini njih to bila jedina muzika koju su slušali, jedini automobil koji su vozili i jedina predstava koju su pogledali tokom punih 20 godina. I u njih nije pametno dirati, jer odmah ustaju kuka i motika. Osim ako se dira baš tako – pametno.
A upravo to je epitet kojim bi se najbolje mogla opisati reinkarnacija “Radovana III”, koju je doživio u Banjaluci sinoć, 13. maja. Pretpremijera “Radovana II/”, u režiji Nikole Kolje Pejakovića, pokazala je da je u pitanju, prije svega, jedan pametno koncipiran projekat.
Da odmah odagnam strah kod potencijalnih gledalaca, isti onaj s kojim je na prvo javno izvođenje došla kompletna prisutna publika (uključujući i autora ovih redova) – ne, nije kopija ONOG “Radovana”. Niti to u bilo kojem trenutku želi da bude.
I to je najpametniji mogući potez koji je Kolja mogao da povuče. Tražiti repliku besmrtnog Zorana Radmilovića, nevažno da li u Banjaluci, Beogradu ili Čikagu, bilo bi umjetničko samoubistvo. Pokušavati da ga nadmašiš u igri čija je pravila on sam postavio bilo bi još uzaludnije.
Zato banjalučki Radovan ima peškir za vratom, ali ni u jednom trenu ga ne nosi na onaj jedinstveni kicoški način svog zaječarskog rodonačelnika. Njegov Džordž je Miloš Obilić, a njegovih 16.000 policaja grada Čikaga su srpski konji, najpametniji na svijetu. On ne „razbija četvrti zid“ tako što dijeli pitu gledaocima ili unosi scenario na scenu kako bi ga se Mira Banjac prisjetila. To za njega čine njegove Rumenka i Stanislava (ne Stanislav), kada gnjevno primjedbuju kako su na pozornici već 10 minuta bez ijedne replike.
I to je tanka žica na kojoj „Radovan II/“ balansira od početka do kraja. Njegov korijen ostaje duboko u tekstu Dušana Kovačevića i čvrstina njegovog stabla je satkana od nekoliko prepoznatljivih uporišta Zoranove predstave, ali se banjalučka verzija grana u sasvim drugim, savremenijim i lokalizovanim pravcima, i stvara plodove osjetno drugačijeg ukusa – nekome slatkog, nekome gorkog, ali drugačijeg.
Vrlo pametno posložena kombinacija, koja se dala naslutiti već iz stilizacije samog naziva predstave. Ovakav pristup je, s jedne strane, već generisao sasvim dovoljno nostalgično-revoltirane pažnje javnosti, a sa druge je zadržao neophodnu distancu respekta prema originalu, ne dotičući njegove najosjetljvije tačke (čitaj: Zorana). „Radovan II/“ je znao šta ga čeka i ciljano išao na to, a zatim spremno eskivirao očekivane udarce, čak se malo i poigravši s njima.
“Isti si mi onaj Goran Radmilović”, u jednom momentu navodno Rumenka govori Radovanu, a u stvari Nikolina Jelisavac Friganović sarkazmom staje uz Ljubišu Savanovića, jedinog čovjeka koji je imao manje zavidnu poziciju od Koljine, sa peškirom oko glave teškim barem dvije tone.
Jer treba biti iskren, pa priznati da “Radovan III” nije bila velika predstava, već veliki performans jednog gigantskog glumca. Samo djelo je, baš poput Cece i golfa, proizvod za široke mase, ni blizu kapitalnih Kovačevićevih pisanija, kao što su “Ko to tamo peva”, “Sabirni centar”, “Podzemlje” ili “Profesionalac”. Štaviše, u trojcu iz uvodne rečenice ovog članka, golf 2 je taj koji ozbiljno odskače po kvalitetu.
Činjenica da je originalna predstava bila na ivici opstanka dok Zoranu nije data sloboda da improvizuje kako mu se brk nasmiješi tog dana, najbolji je dokaz da je to mnogo više bio uspješan “one man show” nego uspješan pozorišni komad.
Sa druge strane, “Radovan II/” je zaista predstava, (od)rađena po scenariju i sa podjednako kvalitetnim doprinosom svih prisutnih na sceni. I nije bez nedostataka, naravno. Povremeno nailazi na probleme sa tempom, pojedinim dijalozima, „deža vi“ bljeskovima u scenariju i glumi… Ali, opet, pred publiku donosi i neke nove replike vrijedne pamćenja i prepričavanja, drugačije likove poznatih imena, privlačnu mješavinu nostalgije i svježine, i utisak da je srbijanski Radovan dobio rođaka koji zaslužuje punopravno članstvo u porodici slavnih pozorišnih brkova.
“Radovan III” je čuveno narodsko djelo, a “Radovan II/” njegova pametna adaptacija za narod sa druge strane Drine, u stalnoj potrazi za blagom svog istoimenog cara. I može vam se dopasti ili ne dopasti, ali sigurno ni jedno ni drugo neće biti jer liči na Zoranovog Radovana. Biće jer je svoja i naša.
Pametno.
Naslovna fotografija: Aleksandar Čavić
