Filmovi se vole. A, kad nešto volimo, to znači uprkos manama. Oprostite mi, ali ja sam ovdje da pričam (i) o manama. Iako i sam volim, nisam zaposlen kao ljubavnik – jesam kao kritičar. Da sam ljubavnik, pričali bi sa mnom na Prijedorskoj petlji, ne u recenziji.
Dvije stvari na početku… Prva: naslov ove serije je neprevodiv. Druga: seriju je najbolje pohvaliti izgovaranjem njenog imena i prihvatanjem činjenice da izgovarate baš tu i takvu izjavnu rečenicu – druge kombinacije vode u zbunjujuće ponavljanje, tipa “volim ‘I Love…'”. Samo izgovaranje naslova oslobađa nešto od njene intelektualno libertinske nadahnutosti i odmah vas uvodi u razogovor o seksu.
Dakle: I Love Dick.
(Napominjem da je “Dick” pisan velikim slovom, a to znači, ne da je veliki, već da je riječ o ličnom imenu. Neka ostane tako, bar što se mene tiče.)
Poslije “Dick” dijela rečenice, pređimo na onaj o “ljubavi”.
Nije da nam u posljednjih godinu dana nedostaje filmova koji preispituju pol, rod, seksualnost, muškost, ženskost, ugroženost i dominaciju – brdo ih je, i to je značajna stvar. Sa te strane, “I Love Dick” je samo još jedna riba u moru. Ali, ova riba je popila more.
Toliko tema je nabijeno u osam epizoda od po dvadesetak minuta, da vam “Dick” često naliči ubrzanom kursu nečega naslovljenog “Mimetička struktura seksualnosti i njen eho u savremenim socijalnim i art narativima” – hoću reći, “Dick” zna biti pomalo “glavat”.
Ta “glavatost” diže prašinu, ali ne samo u Teksasu, i tjera vas da primijetite neke stvari.
Kada bračni par Kris i Silver dođe u minijaturni teksaški gradić da bi Silver počeo svoj rad na knjizi o holokaustu, na institutu notornog mačo skulptora Dika, neobična seksualna opsesija se rodi prema muževnom domaćinu falusoidnog imena. Ta opsesija Dikom se manifestuje pismima koja mu Kris piše, ali ne šalje – do jednom. Pisma čine čuda seksualnom životu para i u velikom stilu prekidaju njhovu višegodišnju sušu.
Ali, ne prekidaju samo seksualnu sušu, i ne samo njihovu. Dik budi i davno zaspalu umjetnicu u Kris, koja je inače filmska rediteljka. Dik budi i pozorišnog pisca u mladom/oj Devon, koja je rođena u pomenutom teksaškom gradiću i koja radi kao domar na Dikovom institutu. Dik budi mnoge stvari, ali želi ostati samo Dik – zdrav, prav, Teksašanin, u kaubojskim čizmama, neupitni mačo. Odatle sukob sa Kris i njenim pisanijem.
“Šta ne valja? Ne sviđa ti se da budeš muza?”, Silver pita uznemirenog Dika.
Zašto je Dik uznemiren kada Kris svoja pisma polijepi po čitavom gradu? Ugrožen mu je status. On po svaku cijenu hoće da održi harizmu “plain old” Teksašanina, kauboja, koja se narušava onog trenutka kada ga drugi kauboji vide ili kao umjetnika ili kao javnu ličnost. Tek tada vidimo koliko je Dikovo kaubojstvo stvar izbora, koliko je njegov identitet konstruisan, bez obzira na to što je on zaista Teksašanin.
Između ostalog, pisma se odupiru muškom zoru – feministička su. Pitaju o ženskoj umjetnosti, kao što sama serija pita o karijeri reditelja i umjetnika uopšte, o eksploataciji, o laži, o tržištu, o pretencioznosti, o istini.
Za mene je uradila neobičnu stvar. Nije me natjerala da razmišljam (isključivo) o feminizmu. Feminizam nije toliko “postavljen” u seriji, koliko je ugrađen u nju, u njen pogled, i nekako se podrazumijeva. U tom odnosu, Dik, i sa njim patrijahalni maskulinizam, postavljeni su i postaju vidljivi, u svim svojim mahinacijama (“Ne sviđa ti se da budeš muza?”).
Ovo me je navelo na pitanje o (mogućem, ne postojećem) maskulinizmu, kao muškom ekvivalentu feminizma. Ako je feminizam osvješćenje, otpor muškom viđenju ženskog, i potraga za identitetom, koji je muški ekvivalent tome? Patrijahalni maskulinizam nije za muškarce potez nikakvog osvješćenja – on je nametnuta struktura, “prirodni stav”, muškarcima koliko i ženama koje pod njim pate. U ovom slučaju su muškarci ljenji od žena, sigurno jer im je previše dobro da bi tragali za nekim specifično muškim osvješćenjem sebe – ne homoseksualnim, ne metroseksualnim, ne u odnosu na “ženu”, već trećim.
Androcentrizam se prije treba tumačiti kao kirijarhija – opšti sistem dominacije, univerzalno nametnut, pod čijim strukturama i muško i žensko nasljeđuju nametnute identitete (iako jedni vladaju, a drugi služe). Ko bi htio biti privilegovan na štetu drugih? Ko bi htio patiti? Prvo pitanje ne može biti naivno samo jer je drugo tragičnije.
Tako feminizam nije nužno usmjeren protiv muškarca, već protiv određenih filozofija muškosti, koje opet izviru iz drugih filozofija, koje treba svesti pod kirijarhiju, ili drugi pojam koji bi omogućio razumijevanje da sama muškost ne može biti napadnuta – jer kao takva ne (još) postoji i jer ima pravo da se preispita i traži, isto kako se i ženskost u feminizmu traži.
Onog trenutka kada se napadne muškost, jer u svom djelovanju podrazumijva ženskost koja je potlačena, treba se razumjeti da se napada jedna tradicija muškosti (poistovijećena sa pojmom tradicije uopšte), koja je dio cjelovitog sistema, šireg od nje, i kojeg, kao takvog, treba napasti. Ovim napadom se ne oslobađa samo mogućnost feminizma, već i (novog) maskulinizma – koji nemamo, opet, iz trijumfalne ljenosti muškarca.
Ako je u pitanju napad na patrijarhat, na neoliberalni kapitalizam, na buržoaziju, naravno da je tako nešto neodvojivo od preispitivanja muškosti koja iz njih izvire. Ipak, ovo preispitivanje najčešće izostaje i dovodi do toga da napadači čistog srca zadržavaju rodne odnose sistema koji inače kritikuju – ovo je usud svakog filozofa. Mišel Fuko je pokušao da bude izuzetak, ali njegov otpor je otišao putem transhumanizma i zaobilaženja problema roda i seksualnosti (da, znam da je napisao “Istoriju seksualnosti”).
Ono što hoću da kažem je da mi je iznenađenje da je jedna feministička perspektiva rodila u meni ovakav niz razmišljanja. Tako da ono što je Džil Solovej (Jill Soloway) sa ovom serijom uradila nije feminizam u svom militantnom ili isključivom smislu, već jedno građenje perspektive, ne isključujući i ne mrzeći čitavu grupu identiteta sa kojom radi – svi likovi su voljeni i neosuđeni, od Dika do Devon. To je jedini način (i do feminizma i do maskulinizma).
Ovo znači da filmski feminizam daje mnogo više kada je otvoren za prihvatanje činjenice da su i muškarci i žene u istom problemu, ali na različitim krajevima. Da, razlika između krvavog i lijenog kraja nije mala, toga sam svjestan, ali neznanje (lijenost) nije sitan grijeh.
Koliko temama, serija je i stilom bogata. Andera Arnold je uvela nekoliko stilskih prekida u realizmu utemeljene slike – stil frejmovi, džamp katovi, retro uvodi, rustične trake. Sa “njegoševskim” kepšnima Krisovih pisama u boldovanom fontu, preko cijelog ekrana, koje pečate scene i činove, serija ima svoju novotalasnu zaigranost, neobičnu za nešto smješteno u Teksas – iako francuska frivolnost kaubojima tako “dobro” stoji (ovako nešto je znao Linč u svom “Kauboj i Francuz”).
Ketrin Han (Kathryn Hahn) rastura, Kevin Bejkon (Kevin Bacon) ne stari – dođavola i jedno i drugo.
Čitav luk sa Kloi (India Menuez) i Devon (Roberta Colindrez), njihovim radovima – Kloi pristupa hardkor pornografiji sa stanovišta istorije umjetnosti, a Devon piše dramski komad inspirisan pismima koje Kris piše Diku – i seksualnom vezom, nastavlja se na tematizovanje i pozicije umjetnika i pozicije seksa.
Umjetnost je ovdje Kosovo polje izdaja, junaštva, patnje, lažne patnje, dubokog gubitka, a i dobiti. Kada Kris lamentuje nad neuspjehom sa filmovima, to nije postavka ni poza. Ovaj bol zna svako ko je ikad svoje djelo stavio pred publiku da bi shvatio koliko je sitan – “sit down, be humble”, što bi rekao Kendrik (Kendrick Lamar).
Kloi eksploatiše zajednicu radi svoje umjetnosti, Devon uključuje zajednicu u svoju umjetnost. Džil nam uspijeva provući i tezice o odgovornosti djela, tu negdje među silnim temama.
Šteta je što su zadnje dvije epizode svedene na Kris i Dika, ali očigledno format nije dopuštao dovoljno prostora za smisleno razrješenje u bilo kom drugom slučaju. Ova koncentracija na njih dvoje dovela je do zapostavljanja drugih linija razvoja – iako nisu ostavljene na cjedilu, one nisu dalje istraživane. Kloi i Devon završavaju svoju priču u Devonovom pozorišnom ritualu, konačnom prihvatanju svesvijeta seksualnosti, i to je uredu, ali zera nedovoljno.
Devon je strašno bitna u ovoj seriji, jer je ona Dikov dvojnik – ona ga od malena imitira, da bi na kraju postala ženska verzija (parodija?) njega. Kada je postala Dik, ova ženska parodija maskulinosti se suočila sa autonomijom ženskosti, koju predstavlja libertinska, nezajažljiva sloboda i promiskuitet Kloi. Ali, Devon takođe raskrinkava Dikovo kaubojstvo kao izbor, kao “predstavu”.
Ova nedovoljnost dolazi iz tog mora tema koje “Dick” pokreće i koje je jednostavno nemoguće smisleno ispratiti i završiti. Je li “Dick” prevelik zalogaj? Da li je doveo do narativne pretrpanosti? Konfuzije? Previše? Možda.
Ali stvarna Kris Kraus (Chris Kraus, autorka knjige po kojoj je snimljena serija) nam je zavještala knjigu daleko složeniju od serije, kao što njeni fanovi, donekle razočarani serijom, dobro znaju. Možda bi ograničenje dovelo jasnoću, ali ona bi se pokazala kao pitomost, a pitomi ne smijete da budete kada potežete ovakva oružja – u takvom okršaju, pitomost je kukavičluk.
Da li uopšte, nakon svega, ima mjesta i čitalačkog strpljenja da ulazimo u osnovnu dramsku struju “Dicka” – odnos žudnje i mimetizma? Ili sam već prebrbljao?
Dođavola, skoro 1.500 riječi… O mimetizmu, onda, na Prijedorskoj petlji.
