Šizme su čudne zvijeri. Od Fotijeve do Velike, naučili smo… ništa. Ali, nema veze.
Trebalo je samo 1000 godina, ali počeli smo polako slušati o Fotijevoj kao preteči Velike, pa tako dobili šansu da čujemo nešto o tome kako šizme putuju. Ovo pominjem jer svijedočimo sličnoj podjeli. Već 20 godina ona sije svoje sjeme, a ovih dana je eksplodirala u Kanu. Ona se može zvati i Digitalna šizma, i Netflix šizma i Kanska šizma, nije, na kraju, ni bitno.
Bitno je znati da se u Kanu desio omanji fijasko sa projekcijom Džun-ho Bongovog (Joo-ho Bong) novog filma “Okja”. Prvo je dio publike poludio pri viđenju Netflix loga na početku projekcije, a Netflix je producent filma. Zatim se zbio umfal koji će vjerovatno ostati upamćen kao ekvivalent slanju anatema iz Velike šizme. Naime, film je pušten u pogrešnom formatu, tj. u pogrešnom odnosu stranica (aspect ratio), neprikladnom projekcijskim uslovima kanske kino sale.
Razlog greške? Film nije prethodno prikazivan u francuskim bioskopima, niti u bioskopima uopšte, jer je Netflix odbio to da uradi.
Kao striming seris, Netflix je, u suštini, odbio da igra po ustanovljenim pravilima filmskog prikazivanja, kako je to rekao predsjednik žirija ovogodišnjeg festivala u Kanu, španski reditelj Pedro Almodovar.
U suštini, popularni striming servis je imao problem isključivo sa francuskim Zakonom za medijsku hronologiju – samo Francuzi mogu da imaju ovakav zakon. Po tom zakonu, filmovi moraju prvo biti prikazani u bioskopima, pa čekati tri godine da bi dospjeli na on-demand na striming servisima. Predstavnici Netflixa su očekivali kompromis od Francuza, na tragu ograničene filmske distribucije i izuzetka od pomenuog zakona. Francuzi su odbili da plešu uz to.
Almodovar je osudio potez Netflixa i rekao da je nužno da striming servisi poštuju ustanovljena pravila, ako žele da budu dio igre. Dakle, sukob se svodi na kućno (striming) nasuprot bioskopskom gledanju filma – kino karteli protiv striming kartela. Čini se da Almodovar, i Kan sa njim, žele da zadrže tradiciju kino sale i njene vrste javnog iskustva – do skoro jedinog vezanog za film.
Kanska šizma – nazvaćemo je po događaju, ne po filmozofskom motivu – dolazi od one koja ju je rodila, početkom milenijuma – digitalne. Digitalni proces snimanja, koji je skoro u potpunosti zamijenio film, podigao je oblak prašine. Mnogi su lamentovali nad krajem filma, proglasili ga definitivnom umjetnošću 20. vijeka, sa njim rođenom i sa njim umrlom, dok su drugi odmahnuli rukom na jade puritanaca i konstatovali da nam je posrijedi nešto slično prelasku na zvučni film sa nijemog, prelasku na boju sa crno-bijelog, pojavom televizije, VHS, DVD…
Ako su kanski projekcionisti isplanirali ovu podvalu i namjerno pustili pogrešan format, a da su mogli tako nešto, malo je vjerovatno, onda je ovo definitivni iskorak festivala u pravcu odbrane filma. Ali, znajući da je Kan pijaca, a ne manastir, da ga čine tezge, a ne oltari i amvoni, takvo djelo može biti samo zabavna spekulacija.
Ne moraju ga ni projekcionisti ni predsjednici žirija braniti, ali film i njegov tradicionalni kanon prikazivanja, kao čitava industrija koja ide uz njega, definitivno su ugroženi pojavama poput Netflixa, pogotovo kada potonji pokažu potpuno nerazumijevanje za bioskopsko iskustvo, platna, distribuciju, čitavu javnu ritualnu stvar. Na ovo nerazumijevanje definitivno imaju prava, ali imajući na umu da filmovi najmjenjeni bioskopskom gledanju eventualno završe na striming servisima, njihovo odbijanje da učine obrnuto sa svojim proizvodom čini se etički neispravno, ne samo formalno.
Ali, i ovaj novčić ima dvije strane, i djeluje da u čitavom problemu ima onog francuskog kolonijalnizma, kojeg se ni najliberalnije bivše kolonije ne mogu nikako riješiti. Da li francuski film mora imati prethodnu distribuciju u italijanskim bioskopima da bi se takmičio na Venecijanskom filmskom festivalu?
Naravno, Vil Smit (Will Smith), koji je takođe član ovogodišnjeg žirija u Kanu, stao je u odbranu Netflixa – Vil je pod ugovorom sa servisom i u procesu je rada na projektu sa njima. Njegov argument je da striming ne šteti bioskopu, te da njegova djeca učestvuju i u jednom i u drugom, te da je striming “omogućio djeci pristup filmovima koje inače nikad ne bi gledali” i da im je tako “uzdigao njihovo globalno filmsko razumijevanje”.
Očigledno je da je došlo vrijeme da pojava striminga promijeni živote festivala. Ovo je prvi ozbiljni problem, nastao jer po prvi put imamo Netflix filmove na Kanu – Bongov “Okja” i Baubahov (Noah Baumbach) “The Meyerowitz Stories”.
Kan ne može biti Tarantino (Quentin Tarantino) i konzervirati se u slijepom obožavanju isključivo filmske trake, ali ne može ni zažmiriti na problem. Vjerovatno će se stvar svesti na logistiku (bioskopski lobi protiv striming lobija), bar što se festivala tiče, i na filosofiju, ako ne i teologiju, što se reditelja tiče – oni će biti krstaši u ovom slučaju.
Kada je publika kraj projekcije “Okje” osula aplauzom, mogli smo vidjeti da je na kraju dana film jedini bitan, ali problem i dalje postoji i definitivno smo na prekretnici.
Prva posljedica Kanske šizme je uvedeno pravilo, po kojem filmovi prvo moraju biti prikazani u francuskim bioskopima ako žele da se takmiče za nagradu u Kanu. Kolonijalizmu nikad kraja.
