Ko želi da se na brzinu i u zabavnoj formi upozna sa osnovnim temama makedonskog pozorišta, nacionalne istorije, tradicionalne porodice i političke sadašnjosti, “Trudna priča”, izvedena prve takmičarske večeri XX Teatar Festa, prava je prilika za nju ili njega. Ko želi malo dublje i ozbiljnije da zagrebe po ovim pitanjima, moraće da pogleda drugačije predstave.
Zanimljiv koncept Blagice Sekuloske smjestio je tri čuvene makedonske dramske heroine u ne tako daleku 2032. godinu. Cveta iz “Makedonske krvave svadbe”, Lenka “Begalka” i Neda iz “Crnila” izrazile su istu želju – da zatrudne. Futuristička doktorka Kata bi da im pomogne u tome, ali njene napredne metode su teško shvatljive djevojkama koje stižu iz prošlosti. A baš odatle dolaze i njihovi muževi, udvarači, ljubavnici… koji bi da ih vrate nazad, iz budućnosti i komedije, u tradiciju i dramu.
Iz ovako postavljenog scenarija odmah su proizilazile dvije pretpostavke – dosadno neće biti, konfuzno možda. I obje su se pokazale prilično tačnima.
Predstava kombinuje različite tehnike i pristupe, istorijske periode i sekvence budućnosti, karaktere iz drama i njihova alter-ega iz pera Sekuloske, „četvrti zid“ prema publici skoro i da ne postoji, priča se o antičkoj imperiji, Otomanskom carstvu, Centralnom komitetu, NATO-u, EU, okupaciji, lustraciji… “Trudna priča” je stalni ping-pong tema, epoha i ličnosti.
Srećom, rediteljka Lidija Dedović se pobrinula da se ova loptica-skočica većinom vremena lijepo kreće. I kad promaši sto i skotrlja se u stranu, van svakog fokusa, neko je pokupi i ponovo vrati u igru. Iako ovakvi segmenti ponekad potraju (recimo, kad se u priču umiješa izvjesni producent Jusuf), komad svaki put uspije da se odbije od neku martinelu i dokotrlja se nazad do svoje poente.
U hrpi tema i podtema koje se slažu iz sekvence u sekvencu, ta poenta uspješno o(p)staje na sceni. Poenta o neodvojivoj povezanosti sudbine makedonskih žena sa sudbinom makedonske države, podjednakoj složenosti, tragikomičnosti i stalnoj podređenosti ovih sudbina tuđoj volji, bila ona volja pojedinih muškaraca, rođene porodice, političkih pokreta ili stranih vladara.
Pozorišni put do nje nije baš njemački “Autobahn”, više krivudava balkanska cesta koja vas malo vozi kroz krivine i preko džombi, ali vas doveze do cilja sa utiskom da ste dobro putovali jer su prizori oko vas bili lijepi. Tako su i gledaoci – oni koji nisu odustali nakon druge rupe ili trećeg oštrog skretanja – dospjeli do kraja putovanja, i tamo pronašli jednu prilično pametnu, zabavnu, pomalo haotičnu, ali dovoljno šarmantnu predstavu.
A na tom kraju, tri heroine donose tri različite odluke, jasno ilustrujući važnost slobode izbora vlastitog puta – nečega čega, ne samo makedonske, već sve balkanske žene nikada u prošlosti nisu imale dovoljno. Imaju li danas?
Odluku donosi i doktorka Kata, naizgled konzervativnu i tradicionalnu, u suportnosti sa našim vremenom i njenim vremenom, ali i cijelim progresom koji su njene “pacijentkinje” napravile od početka djela. Ili ta sloboda izbora postoji i kada se stazom emancipacije ne kreće uzbrdo, već nizbrdo?
Put do ovih odgovora nije ravan i gladak, pa zašto bi i predstava koja vodi do njihovih pitanja bila takva?!
