Zaista, čemu učimo svoju djecu? Da li ih uopšte učimo ičemu? Šta očekujemo od onih koji ih uče? I šta očekujemo od njih ako ih prepustimo samima sebi?
Sva ova pitanja lebdjela su Narodnim pozorištem Republike Srpske druge i treće večeri Teatar Festa, kada su izvedene dvije predstave čija je tema upravo odnos djece i roditelja.
II veče – Čuvari (ne)postojećeg poštenja
Razred IX 3 sasvim je običan – grupica tinejdžera koji zadirkuju jedni druge zbog svojih sitnih različitosti, ali staju rame uz rame kada im je potrebna međusobna podrška da velike razlike prevaziđu. Uzorni, natprosječni učenici vježbaju himnu svoje države za školsku priredbu pred (polu)važnim zvanicama, ali se njihova “Svijetla majska zora” u Velikoj sali banjalučkog pozorišta ubrzo pretvara u mračnu majsku noć.
I tada Boris Liješević, autor i reditelj predstave “Čuvari tvog poštenja”, počinje da skida sloj po sloj problema, vodeći posjetioce u dubinu, do njegove srži.
Kamen sa strmog crnogorskog stijenja počinje da se kotrlja kada njegovi ponosni sinovi i kćeri prelaze iz dječijeg zadirkivanja u vršnjačku surovost, iz prividnog zajedništva u individualističku bezosjećajnost. Postavka njihove učionice kao navijačke tribine mudar je prikaz mentaliteta u kojem odrastaju, u kojem je rivalstvo svakodnevnica, prozivanje i vrijeđanje norma ponašanja, a udruživanje moguće samo kada se jači ustrijeme na slabije.
Odron dobija na brzini kada dođe do strme padine obrazovnog sistema, u kojem sve principe vaspitanja mrače sjenke stvarnih i lažnih autoriteta. U njima ostaju i pojedinci još uvijek vođeni idealima, i dalje spremni da izađu na crtu bilo kome, ali brzo upoznati sa cijenom koju moraju da plate za to.
Ipak, kamen do provalije stiže kada djeca siđu sa scene, a na nju stupe njihovi roditelji. Liješević, indikativno, djecu ne vraća na pozorinicu sve do samog kraja predstave, a i tada samo da urade ono što im je naloženo. Čak i u razgovoru odraslih, djeca postepeno ispadaju iz diskursa, kako se njihove diskusije sele na uplate, autobuse, stanove… To su vrlo snažne poruke, podjednako koliko i sekvence u kojima roditelji mnogo burnije reaguju na preispitivanje sopstvenih vaspitnih metoda nego na razmatranje očitih posljedica.
Nejednak doprinos glumaca na sceni i povremeno upadanje u klišee uspješno ostaju u drugom planu, ispod ovog sirovog prikaza. Iako on može djelovati isuviše jednostran, Liješeviću se mora priznati sloboda u tome radi isticanja plamenova koji danas bukte u svakoj školi i porodici, i prijete da prerastu u požar koji će progutati cijele generacije ljudi.
III veče – Predstava dostojna klasika
Poigravanje sa klasicima je uvijek mač sa dvije oštrice, ali se čini da nikada neće izaći iz mode. Sa Bergmanovom (Ingmar Bergman) “Jesenjom sonatom” su se na ovim prostorima igrali mnogi, sa manje ili više uspjeha. Jagoš Marković je, ipak, uspio da se svrsta u drugu pomenutu grupu.
Reditelj je ostao vjeran originalnom tekstu i filmskoj postavci. Sinopsis je, dakle, poznat – uspješna pijanistkinja Šarlota, ocvala dama velikog ega i malih emocija, dolazi u posjetu kćerci Evi koju nije vidjela sedam godina, da bi kod nje zatekla i svoju drugu kćerku, oboljelu Helenu.
“Jesenja sonata” je ogoljena i potresna storija o ljubavi i odrastanju, zanemarivanju i odricanju, egu i poniznosti. O izboru između karijere i porodice, i činjenici da su sa njim najčešće suočene žene. O temama koje su danas aktuelnije nego što su bile prije četiri decenije, kada ih je Bergman iznio pred publiku.
Iako su se posljednjih godina u ulozi Šarlote okušavale mnoge domaće dive, poput Ružice Sokić i Mire Furlan, vjerovatno danas ne postoji bolja osoba za ovu rolu od Tanje Bošković. Od muškaraca koji su je, prema sopstvenim riječima, ostavljali zbog toga što je “udata za pozorište”, preko fizičke udaljenosti sina koji je u SAD, do kćerke koja je takođe glumica (sjetimo se da i Eva svira klavir), Tanji su mnoge dimenzije Šarlotine ličnosti barem površno bliske.
Naravno, njen odnos sa djecom, njihova uspješnost i druge dubinske sličnosti se ne mogu ni porediti, ali djeluje da je susretanje sa makar malo sličnim životnim situacijama doprinjelo tome da ona na scenu iznese perfektnu Šarlotu. Šarlotu koja je gorda, ekscentrična i hladna poput Bergmanine (Ingrid Bergman), ali češće cinična i teatralno izvještačena kada pokušava da pred Evom bude emotivna.
Međutim, svesti glumačke pohvale na Tanju Bošković bio bi nezaslužen šamar Branki Šelić, Jeleni Petrović i Mladenu Andrejeviću. Oni joj od prvog do posljednjeg pokreta i replike bez problema pariraju, što je sve sem lako učiniti, pa četvoro fenomenalnih rola izdiže ovu predstavu visoko ka nivou filmskog originala, blago temperametnijeg, poput publike koja ga gleda.
Vjetar koji uporno raznosi riječi po sceni i još više im otežava da dopru do sagovornika, veliki sto sa tri vrlo razmaknute stolice, pozornica od tri nivoa na kojima se u završnici tri žene poredaju u liniju, poput planeta i satelita koji orbitiraju jedni oko drugih, ali im se putanje nikada neće presjeći… Sve u “Jesenjoj sonati” je pažljivo sklopljena slagalica koja daje podjednako snažnu sliku kakva je osvanula te 1978. godine.
Prve takmičarske večeri, izvedena je predstava “Trudna priča“. Do završetka takmičarskog programa biće izvedena još tri komada, a dodjela nagrada je zakazana za srijedu, 24. maj.
Naslovna fotografija: GP Podgorica / Ana Kašćelan
