Prvo nešto zaista važno o Dejvidu Linču (David Lynch).
Postoje ekskluzivna mjesta u paklu, ali postoje i u istoriji. Samo jedan čovjek je mogao uraditi ono što je Klint (Clint Eastwood) – biti ikona ekstremne desnice, otvoreni mrzitelj hipija, crnaca, meksikanaca, žabara i tako dalje, a da mu niko to ne zamjeri i da ga, štaviše, drže za uberkul lika (iako odavno znamo da se Klint ne šali). Da smo imali dvojicu, da je Klint bio u društvu, konji i kapuljače ne bi bile daleke pomisli, i čitava stvar bi se brzo raskrinkala.
Kao i sa ulogom ekstremnog desničara, tako je i sa onom holivudskog avangradiste – samo jedna je bila otvorena. I tu jednu je dobio Linč. Do danas se neobjašnjivim čini da Holivud dopušta jednom zaista avangardnom umjetniku (čovjek nikada nije bio samo filmski režiser) toliko prostora ili da planeta poludi za uvrnutim svijetom te njegove serije – “Tvin Piksa” (“Twin Peaks”) – u kojem smo bili izgubljeni davno prije “Izgubljenih” (“Lost”), gdje se malo toga razrješavalo, a mnogo morbidnog dešavalo.
Crvena soba? Crna loža? Žena sa kladom? Ruka? Čudno? Možda.
Ali, koliko god nam Linč lomio oči, linčijansko je uvijek visilo u ravnoteži avangarde i klasičnih holivudskih tropa – svih vrsta melodrame, čak sapunske opere. I koliko god bi proizvođači sapuna popadali sa stolica pri pomisli da im se roba reklamira “Tvin Piksom”, “Plavim baršunom” (“Blue Velvet”) ili “Bulevarom zvijezda” (“Mulholland Drive”), našli bi oni tu i mnogo toga prepoznatljivog, melosnog, glamurozno hiperboličkog i šik.
I tu je Linč, na toj granici čistog Holivuda i subverzije. Kad god je pregazio tu liniju, narušio ravnotežu, izgubio je publiku. A ravnoteža je narušena u “Glavi za brisanje” (“Eraserhead”), filmu “Tvin Piks”, “Unutrašnjem carstvu” (“Inland Empire”), drugoj i sada trećoj sezoni serije “Tvin Piks”.
Iako mu je “Glava za brisanje” bio prvi film, njegova avangradnost je došla u pravi čas i stavila Linča na čuveni vagon ponoćnih filmova (midnight movies), B kultova popularizovanih na ponoćnim projekcijama među studentskom LSD publikom – tu su rođeni mitovi Votersa (John Waters), Hodorovskog (Alejandro Jodorowsky) i Romera (George Romero).
Sa vagona su ga skinule sokolove oči producenata, prvo Mela Bruksa (Mel Brooks, “Čovjek-slon”), pa Dina Delorentisa (“Dina”). Iako je “Čovjek-slon” remek-djelo nominovano za osam Oskara, fijasko “Dine” je gurnuo Linča u odluku da se više ne igra novcem i ne ugrožava svoju viziju. Tek tada je linčijansko rođeno.
Prepušten sebi, prerastao ponoćne filmove, koji su u međuvremenu umrli kao fenomen, Dejvid je našao jezik koji će ga uvijek držati na samoj ivici Holivuda, ali opet u njemu. Naučivši lekciju Bilija Vajldera (Billy Wilder), pogotovo njegovog “Bulevara sumraka” (“Sunset Boulevard”), on će slaviti savršenu vizuelnu normalnost, samo da bi je u ključnim trenucima provukao kroz pakao.
To je bio i “Tvin Piks” – linčijanska “Dinastija” (“Dynasty”), subverzija reganovskih osamdesetih. Sapunska opera, sa svim njenim znacima, i sapunom od najizopačenijih sudbina zabilježenih na traku. Iako je masu privukla misterija Lorinog ubistva i naslađivanje činjenicom da je zlaćana i savršena Lora oduvijek bila džanki drolja, ubrzo ih je otuđilo Linčovo prevazilaženje granice i ulazak u puku avangardu – pogotovo u drugoj sezoni.
I nije to bio samo Linč. Scenaristi su bili u ćorsokaku. Nisu znali kako i gdje dalje. Šta sa misterijom? Tako su se samo nastavili igrati Linča, a Loru ostavili da trune – zaboravili je. Izgubili se. Tu je serija stala.
Tako je – treća sezona je daleeeko od ravnoteže. Pogledajte “Unutrašnje carstvo” i shvatite da Linč odavno ne “haje i drugoj srce predaje”. Od “Unutrašnjeg carstva” možete samo skliznuti u novu sezonu “Piksa” – i nećete izgubiti ni koraka.
Samo hardkor fanovi i ljubitelji one pikovske uljuljkanosti u čistu linčijansku zabavu, krofne i vrelu kafu, neće kolutati očima i kliktati “ma daaaj” na govor unatrag, na Crvenu sobu, na neugodne razgovore, na dvosatnu nedogađajnost, na “osjećam da je poznajem, ali su mi ruke nekad savijene u nazad” – to je Lorin odgovor na Kuperovo pitanje “Da li si ti Lora Palmer?”.
Kad prevaziđemo činjenicu da će preko 90% publike biti na prvu bijesno i da se sigurno neće vratiti seriji, preostalima je priređeno mnogo dobrog pikovskog zadovoljstva.
Prvo, Linč ne igra na nostalgiju, što je trend sa svakim “povratkom” i serija i filmova. Stil je, kako smo već rekli, onaj na koji je nabasao u “Unutrašnjem carstvu” i ni na trenutak se ne vraća na sliku devedesetih. Tonovi su drugačiji, kadriranje, trikovi.
Poneko podsjećanje na događaje iz prošle sezone – ipak je 25 godina prošlo – i to je to, idemo dalje. U tom “dalje” naići ćemo da onaj pikovski “meni se nigdje ne žuri” tempo, bez vidljivog zapleta, na zlosutnu atmosferu, bizarne dijaloge i par snažnih, dobrih starih, linčovskih razmjena, poput ove sa Lorom, o savijenim rukama.
Definitivno smo daleko od “zgrabi ih za grlo u prve tri minute i ne puštaj” stila, kakav je pod moranjem u savremenim serijama. Ne znate baš gdje ste, niti gdje idete u prve dvije epizode i jedini način da ostanete na putovanju jeste da se prepustite. Ako možete podnijeti trepereće drvo, sa nečim nalik ljudskom srcu sa ustima, koje mrmlja upozorenja agentu Kuperu i predviđa mu sukob sa svojim zlim dvojnikom.
Kako kome, ali znajte, ravnoteža je davno izgubljena i Linč ne misli da izađe iz Crvene sobe – ikada.
