Neonski folk, Yu-nost filmovi, dimitromedije, mogulski šik…
Počnimo od kraja.
“Montevideo”, “Afterparti”, “Jesen samuraja”, “Santa Marida Della Salute”, “Mali Budo”, “Život i smrt porno bande”, “Klopka”, “Igla ispod praga”, “Dnevnik mašinovođe”, “Panama”, “Četvrti čovek”, “Pored mene”, “Atomski zdesna”, “Stado”, “Burek”, “Srpski film”…
Ima ih još, ali šta reći o njima? Imamo li neke riječi za srpski film u 21. vijeku?
Naravno, borimo se. Sa državom, sa narodom, sa sobom, i da bi izašli na kraj sa cijelom jednačinom, moramo uzeti ekonomiju i logistiku u obzir. Ali, koliko god da filmova ima, ajde da pitamo o čemu govore, tj. o čemu govorimo.
Svrha pitanja neka bude imenovanje. I koliko god da se filmadžije bunile, jer njihovo je da budu individualni po svaku cijenu, svrstaćemo ih u grupe i imenovati – anatema, znam.
O boks ofisu, ili blagajnama in fabula, još možemo govoriti samo na nivou ex-Yu. Tu su reditelji sa dovoljno “kohonesa” i kubanskih cigara da se upuste u ovakve trke. Bjelogrlić, Dragojević, Šotra.
Dvije stvari zajedničke trojici: nostalgija i domet. Naravno, bioskopski domet se u nas može postići samo tematskim natezanjem tih neprežaljenih ex-YU granica, pa su dvije ambicije neodvojive. Nostalgija nije stvar izbora, samo pragmatizma.
Yunost(algija) nije isključvo ime ove igre. Šotra se čvrsto drži uspostavljanja srpskog građanskog mita, u jednoj plemenitoj mnemosinskoj misiji prisjećanja na građansku prošlost. Sve od rekorderske “Zone Zamfirove” do “Santa Maria Della Salute”, nostalgiju ugrađuje u jedan te isti ideološki program.
Bjelogrlić je na istom tragu, ali njegovo posezanje za “hoću tu ex-Yu pare, te Tito i Nehru pare” vodi ga neutralnijim temama, poput sporta ili Balkana, u kojima nacionalni ponos može biti uklopljen u dovoljno univerzalan okvir “pobjede ljudskog duha” da ne antagonizuje bilo koga od komšija – i tako ih ne otjera iz bioskopskih sjedišta.
Iako je dovoljno pametan da svaki put ide na nekakav revizionizam čitave yunost priče, Dragojević ipak ne odbija da igra na nju – “Atomski zdesna”. Povjerenje u zapaljivost “Balkanskog sindroma” i njegove reakcije na homoseksualizam takođe su plodno kino-tlo – “Parada”. Iako najversatilniji među trojicom, Dragojević i dalje ima taj kino-potencijal i očigledno ga neće prestati gurati – niti treba. Kako mu je štala bogatija, nije spao na jednu muzaru, pa je autor među mogulima.
Nakon ozbiljnih ex-YU para, idemo na lokalne pare.
Ovdje nas čeka jedna ofanziva na prazan prostor tog omiljenog lokalnog žanra, definicije balkanske katarze – humora. Iako je ofanziva redovno neuspješna, te ćemo se slabo nasmijati bilo čemu u ovoj vrsti filma, pa ih i nemožemo zvati katarzičnim – prvenstveno jer nisu plod one “a la Kovačević” autorefleksije, već vještačkih prenošenja žanrovskih uzusa američkih komedija na lokalno tlo – ti filmovi imaju publiku, jer ista nema izbora, ponada se.
Nakaradno ćemo pokret nazvati dimitromedijica, jer većinom izazi iz pera Dimitrija Vojnova. Legitimna težnja u redovima komercijalnog filma, ali i dalje pregenerična kopija nečeg toliko dalekog od autohtonog, da izaziva žalost i empatiju, onako kako to mogu samo tugaljive neuspješnog eksperimenta, klona, deformisanog, uplašenog, neželjenog. “Jesen samuraja” i “Mali Budo”.
Dalje nas čeka nešto što moramo zvati neonski folk. Valjanje u silikonskim njedrima grijeha, uz sintetizovane jauke folklornih objava seksualnosti, osvete, žudnje, zavođenja, tuge i detrta, još od ranih devedesetih oblikuje naše podsvijesti. Dakle, nije izbor slušanja ili neslušanja – danas nam oblikuje i film.
Iako je nužno suočiti se sa tim podzemljem, koje je odavno postalo naš mejnstrim, filmska suočavanja ostaju na sigurnoj strani trotuara i u domenu pješačkog mentaliteta – imaju pozu hrabrosti, ali biraju biti “pametni”.
“Afterparti” je posljednji izdanak trenda. Fascinacija neonski obasjanim klubovima, splavovima, sisama, i apsolutni nedostatak ljubavi za likove koje istražuje – dvije ključne stvari ovog trenda. Da tu ima više ljubavi, da se prizna lična fascinacija, pa i lično učestvovanje u pomami neonske turbo folk seksualnosti, i da se odustane od kritičke distance – danak plaćen visokom obrazovanju, definitivno – onda bi pokret i izrodio nešto duboko, zanosno i fascinantno. Ovako, i dalje ostaje zamišljena poza i mlaka kritika.
Ovdje nam dolaze i ostale tematizacije “posrnule” mladosti, poput “Pored mene”. Ovo su filmovi koje prave mladi ljudi, što je poražavajuće. Otkud toliko opreza i proračunatosti u njihovim filmskih zanosima? Nigdje dovoljno prepuštenosti temi da se zaista zagrize u problem – uvijek ono dobro staro naravoučenije, koje nas sahranjuje školskom pedanterijom i umišljenom distancom.
Tehnologija je sada problem. Zaboga, mladi toliko čačkaju po Fejsu, Instagramu i to ih toliko mijenja i zaboga upropaštava – baba, neka te!
“Klip” ostaje najbolji film u ovoj grupi – upravo jer ne pametuje i ne pravi razliku između sebe i svojih likova. Ostatak satire proračunatost.
Opreza nema samo u rijetkim slučajevima – “Život i smrt porno bande”, “Tilva roš”, “Beli beli svet” i “Klopka”.
Svaki na svoj način, ovi filmovi su potpuno predani svojim temama i likovima. Alegorija, distanca, pametovanje, opterećenost retorikom, riječima umjesto slikom, sve ovo sahranjuje film za filmom. Hrabrost nečega poput “Život i smrt porno bande” ostavlja za sobom daljinu “Srpskog filma”, koji mora ići u alegorisanje i popovati o sociajalnoj sferi, umjesto da bude, bez pardona, ekstrem (naslov “Srpski film” je ikona ove popujuće ambicije, kojoj sam film nikad nije dovoljan).
Ne moramo zbirati utiske i ne možemo dati posljednju riječ – niti se išta završilo, niti je tako nešto moguće. Ali vrijedi zapaziti i pokušati imenovati pravce. Naša imena ne moraju “piti vode”, ali naići će bolja i tada će se ovakvi pokušaji isplatiti.
Neka neonski folk pokret popravi svoje udaljavanje i završi sa svojim popovanjem, i sigurno ćemo dobiti i bioskopski hit i smislenu refeksiju u jednom – onakvu kakve su “Rane” bile.
Neko će naslijediti i ispraviti Dimitrija u njegovom kidnapovanju brisanog prostora komedije i imaćemo autohtone sorte, koje su nam nekad dobro išle.
Revizionizam treba nastaviti, jer, sad kad smo u zdravoj daljini od YU-čudovišta, njegovu davno uspostavljenu ikonografiju moramo moći koristiti za sve, od horora do krimića.
Nostalgiju izbjegavati.
Građanski melos, “a la Šotra”, postoji u svakoj filmskoj kulturi, i pretpostavljam da je nužan – ne uzimati ga ozbiljno.
Moguli, mandarini, “Montevidei” i slični? Utješno je da još postoji tržište koje se da manipuilisati, bilo kakvim i koliko god prijemčivim temama. Ovo nudi šansu da će, jednog vedrog dana, publika hrliti da gleda nešto što nije ni didaktička pornografija ni nostalgična hardkor pornografija – uglavnom, eto, neke bioskopske publike ima.
Neka najveća nada ostane da će se neonski folkeri, koji su nova generacija, opametiti i dati nam film dostojan spotova Dejana Milićevića.
