Takmičarski program XX Teatar festa je završen, a ishod večerašnje dodjele nagrada je prilično neizvjestan. To može značiti dvije stvari – prosjek je bio prilično nizak ili je bio prilično visok.
Ako ste gledali prvu ili sljedeće dvije predstave, jasno vam je da je, srećom, drugi slučaj u pitanju. I u drugoj polovini takmičarskog programa, banjalučki Teatar fest je u Narodnom pozorišu RS ugostio kvalitetne komade i aktuelne teme.
IV veče – Duodrama koja ne djeluje tako
Dvoje glumaca i jedan komad scenografije. Može li opis zvučati dosadnije od toga? I baš to je izazov koji su pred sebe ciljano postavili autori predstave “Pluća” zagrebačkog Exit teatra i Gradskog pozorišta Sisak.
Mladii par živi u velikom gradu, gleda art filmove, brine o svom karbonskom otisku na životnoj okolini. Predstavlja ono što mnogi parovi zapada jesu, a mnogi sa našem međuzapada žele da budu. I onda on, usred šopinga, postavi najgore moguće pitanje – o tome da dobiju bebu.
“Pluća” su predstava o dilemama, nesigurnostima i strahovima savremenog života. Još više od toga, “Pluća” su djelo o stalnoj potrebi današnjeg školovanog, liberalnog, da kažemo tu komičnu riječ – osviještenog – čovjeka da ovakva razmišljanja sam sebi stalno nameće, i vrti se u njima bez prestanka, kao kuče koje juri sopstveni čupavi rep.
I kao što se tom savremenom čovjeku čini da je teških odluka i argumenata o njima više nego što ih zaista ima, tako i publici često djeluje da se na daskama ispred njih nalazi mnogo više od onoga što stvarno vide. Jednim dijelom za to treba zahvaliti zabavno inovativnim rješenjima scenografa Miljenka Sekulića. Drugim dijelom, svakako, pametnoj režiji Mekmilanovog (Duncan McMillan) teksta od strane Aide Bukvić. Međutim, možda su najzaslužniji glumci – njen brat Amar i Jadranka Đokić (posebno ona!), koje je uživanje gledati kako svaku promjenu misli i raspoloženja krajnje prirodno i prijemčivo ocrtavaju cijelim svojim tijelom.
Kada se “Pluća” naglo završe, prešavši u samo jednoj minuti daleko veći put nego u prethodnih čas i po, na najbolji način stavljaju upitnik na rečenicu “dišemo li dovoljno dok još imamo prilike za to”.
V veče – Novo doba koje (ne) dolazi
Iako se zove “Novo doba”, teme kojima se bavi predstava sarajevskog ArtHub-a i beogradskog Bitef teatra su sve sem nove. Šikanirani intelektualci, korumpirani političari, tajkuni na ivici zakona, ratni zločini, postratni kriminal… Sve su to teme koje su na našim prostorima aktuelne već decenijama, pa po čemu su one “Novo doba”? To nije naše pitanje za autore predstave, već njihovo za nas.
A autori predstave – dramaturg Vuk Bošković i reditelj Dino Mustafić – na scenu su postavili vjerno prikazanu realnost. Iako su se njom na relativno sličan način bavili mnogi komadi iz svih ex-Yu država, Mustafić je uspio da u poznatu kašu ubaci dovoljno novih začina da od nje napravi specijalitet.
Važan faktor predstave je činjenica da glumci igraju po dvije, potpuno suprotne uloge, jer ovaj element dodaje snagu porukama o licemjerstvu i kameleonstvu današnjeg društva, a glumcima daje prostor da oduševe. Njega su najbolje iskoristili dramski velikani Mirjana Karanović i Boris Isaković, koji su briljirali u svoje ukupno četiri role.
“Novo doba” pred publiku iznosi hrpu kutija, i tu ne mislimo na one vidljive u scenografskoj postavci. Mnogo važnije su moralne kutije, koje smo tokom godina nagurali pod krevete, u ormare i podrume, a predstava ih pred nama raspakuje jednu po jednu. Ipak, ne svaku i ne do kraja – čisto da imamo sa čime otići kući.
Sudeći po tome što se dio publike povremeno smijao na segmente koji su sve sem humoristični (da, ta poznata boljka današnje pozorišne publike), očigledno imamo još mnogo raspakivanja da obavimo prije nego što raščistimo sve sami sa sobom i jedni sa drugima.
VI veče – Ta njihova, nebitna djeca
Naša djeca su nam uvijek najvažnija. O tuđoj bi se, već, dalo diskutovati. Iz sukoba u sukob to dokazujemo, ali ovakav stav zadržavamo i u miru, samo je on manje vidljiv. Zato su tu predstave kakva je “Moje dete” – da nas u vremenima ksenofobije, rastućeg rasizma i otpora prema migrantima podsjete na to da su i ta druga djeca zaista djeca. Vjerovali ili ne.
Komad Beogradskog dramskog pozorišta prati sudbinu romske djevojčice Ranke koja odrasta u savremenoj Srbiji, ali bi se radnja bez problema mogla izmjestiti u bilo koji kutak Balkana. Tragedije i komedije sa kojima će se ona, njena majka i otac susresti u svojoj zajednici i izvan nje bile bi podjednako strašne, i podjednako neduhovite u svojoj srži.
Glumačka postava svoj težak zadatak iznosi bez slabe karike i osjetnijih padova. Priča koju je napisao Stojan Srdić, inspirisan jednim razgovorom, bolno je stvarna. Scenografija Milice Vučković odiše razorenom toplinom. Režija Ane Đorđević puna je dobrih odluka, poput one da je lik Institucije većinu vremena tu, na sceni, iza ostalih, i nekad okreće glavu u stranu, a ponekad se prosto pravi da ne vidi ono što se odvija ispred nje.
Ako suviše bajkovitu sekvencu u domu za nezbrinutu djecu prihvatimo kao neophodno psihološko olakšanje za publiku, “Moje dete” je još jednom pokazalo da umije da dodirne baš one najtanje žice. One koje suviše često pucaju kada djecu dijelimo na našu i tuđu.
Prvi festival monodrame mladog glumca
Paralelno sa Teatar festom tekao je prvi Festival monodrame mladog glumca. Publici su se tako predstavile dvije talentovane sugrađanke – Đurđa Vukašinović („Kosovo, o, čudesa Božjih sudbina“) i Tijana Jovanović („Oprostite, molim Vas, mogu li da prođem?“).
Pored njih, na sceni su se našli Ivan Perković (Gornji Milanovac) kao „Svetozar T’reći“ i Stevan Šerbedžija (Trebinje) kao „Suvišan čovek“, Anita Stojadinović je izvela „Bog da prosti“, dok je Irfan Kasumović izveo komad „Rod i dom“.
Naslovna fotografija: BDP
Autori: Jelena Računica Šatara i Nenad Bosnić
