Nije sitan poduhvat među silnim scenama jednog filma i među milion scena filmske istorije, osmisliti neku koja će druge poraziti svojom ikoničnošću. Takav poduhvat nije ništa manji od Leonardovog, niti Fidijinog, niti Pikasovog, Baskijatovog, Vorholovog.
Kako otvoriti i kako zatvoriti film? Kako dati onaj coup de grâce, koji će sahraniti utiske gledaoca u vaš film i dati im da se povampire samo pri ponovnom gledanju?
Samo veliki i velike znaju odgovore, a mi ćemo ih posjetiti danas, da bismo vidjeli kako su oni završavali svoje filmove i vršili invazije u naša sjećanja.
“Kad jaganjci utihnu” – I’m having an old friend for dinner
Na dodjeli diplome, Klarisa dobija poziv.
“Pa, Klaris, jesu li jaganjci prestali vrištati? … Ne planiram te posjetiti Klaris, svijet je daleko interesantniji sa tobom u njemu. Zaista bih volio da možemo duže ćaskati, ali – I’m having an old friend for dinner”.
Ne sija sunce, čak ni na Biminima, Bahamskom ostrvu na kojem se dešava ova scena. Čak i to, turističko, egzotično mjesto je u filmu hladno, olujno, oblačno, svakodnevno. Ne vidimo ostrvo “u sezoni”, već prozaični život ostrvljana, u jednom, dugom, statičnom kadru, preko kojeg idu završni titlovi.
“Poslednji tango u Parizu” – žvaka
Brando dobija zasluženi kuršum od Marije – u stomak. Kad se otetura od nje ka terasi, on pravi vjerovatno najpamtljiviji postupak umiranja: lijepi žvaku na unutrašnju stranu balkonske ograde, gleda krovove Pariza i umire.
“Kum” trilogija – stolica
Svaki od tri dijela počinje i završava scenama koje ne možete izbrisati, makar to htjeli. Sve od “I came to America” do onih vrata koja se zatvaraju između Majkla i Kej. Ali, uzmimo, za kraj krajeva, ostarjelog Dona, Majkla Korleonea, skeletizovanog, isušenog, pregaženog, kako doživljava sudbinu svih donova, kako blijedi u sicilijansko sunce i konačno, prestar, samo pada sa stolice, u prašinu – mrtav.
