Suđeno ili nesuđeno, novinarstvo nosi danak vampirizacije vaših najintimnijih iskustava, ne zato što u jednom trenutku nećete imati o čemu pisati, dok vaš urednik očekuje svoju kvotu tekstova, pa će motiv biti borba za kru nasušni, već će vas svakodnevna katarza puštanja brbljivih namjera svijesti u eter sama pretvoriti u solidnog vampira, pa ćete gubitak nevinosti izvršiti samovoljno i svojeručno – valjda neko dildo novinarstvo, šta li je… (ovo je već bio primjer pošasti o kojoj je riječ – ubitačna samodestrukcija necenzurisane svijesti).
Ovaj put, neka očnjaci pogode “samo” najintimini prostor mojih sjećanja. Ne, naravno da nije riječ ni o kolijevci, ni o selu, ni o roditeljskoj kući, ni o parku, ni o šumi, ni o školi… riječ je o bioskopu. Šta da vam kažem…
Rat će vas lako razbucati, raseliti i napraviti slučaj ili posljedicu od vas, čak i ako ne osjećate njegove vulgarnije štete i ne vidite krv uživo. Nećete prepoznavati niti voljeti svoje sopstvene kućne aparate, nećete se kačiti o vrata frižidera, nećete imati porodične fotografije, nećete poznavati najbliže rođake, imati dvorišne stolice, pse i mačke, jer ni kuće imati nećete, ali ništa od toga vam neće biti bitno, jer ste dijete.
I kako bi to ona baka sa sačmarom u Lotonovom i Agijevom “Noć lovca” (“The Night of The Hunter”) znala reći, čuvajući svoje unuke od lunjajućeg, šunjajućeg Roberta Mičuma (Robert Michum): “Bože, čuvaj djecu. Vjetar duva i kiše su hladne, ali oni trpe… i povinuju se.”
Tako vas ova agijevsko-lotonovska istina čuva od onog Marinkovog lamenta “Ovo je moja kuća, živio sam tu” i ne baca vas u patetiku gubitništva – to je rezervisano za zrelije, pametnije doba, kad izgubite kulerstvo i hrabrost djeteta.
Veličanstvo ratnog vagabundstva će vas držati van nadzora zaposlene majke i tako vam omougućiti da lutate ulicama grada u koji ste bačeni, da se izlažete u rano doba lošem društvu, ali i dati vam ljekoviti ukus usamljenosti, koji će vas, ako taj grad ima bioskop, odvesti put tame njegove sale i hipnoze srebrnog ekrana.
Ne šalim se kad kažem “hipnoza”. Čudne stvari su se dešavale u tom kikindskom bioskopu – kojeg više nema. I ne, ta čudnost nema veze sa činjenicom Kikinde, a znam da ćete reći “čudno-Kikinda-pleonazam.”
Samo parapsihološki lingvo može objasniti činjenicu da sam ja, rođen u zimu 1989. godine, imao privilegiju da prisustvujem svjetskoj premijeri originalne trilogije “Ratova zvijzda” (“Star Wars”), koja se desila davne 1977. godine (nije greška).
Ne, ne govorim o prikvel trilogiji, to znate jer znate da je pokrenuta tek 1999. Ne, ne, govorim o originalnoj trilogiji, čiji je prvi dio premijeru imao davne 1977. I ja sam joj prisustvovao. Jesam, Boga mi.
Crvotočina? Putovanje kroz vrijeme? Hipnoza? Vremenski paradoks? Oooooo, da. I to kakav! Dvostruka crvotočina.
Fanovi su sigurno već uhvatili prvi trag kada su čuli riječi “originalna trilogija” i “1997. godina”, jer znaju da je to godina u kojoj su originalni filmovi ponovo posjetili bioskope širom svijeta radi obilježavanja dvadestogodišnjice filma i remasterizacije originalnih traka. Na toj turneji film je posjetio i Kikindu, i s njom – mene.
To i dalje ne objašnjava putovanja kroz vrijeme. Ali, rat objašnjava mnogo toga.
U ovom slučaju riječ o informacionom i habitusnom vakuumu, koji je stvorio u mojoj obimnoj, ali suštinski sitnoj glavi. Vakuumizovan i potpuno prepušten primitivnom šarmu filma, tih godina sam gledao sve što je igralo, od Rodrigezovog (Robert Rodriguez) “Desperada“, Vuovog (John Woo) “Face/Off“, do Linčovog (David Lynch) “Lost Highway“, sve sam, bez nadzora i saputnika, sve bez ikakve svijesti o tome šta gledam.
Bilo je tu sitnih problema, poput one radosti pri odlasku da gledam Švarca u “Turbo tati” (“Jingle All The Way”), ulaska u pogrešnu salu i primalnog krika na prizore za koje ću kasnije saznati da su Linčov “Lost Highway” – nisam to imao kome reći, ali znam da sam pri Patrišinom (Patricia Arquette) golom tijelu, obasjanom farovima crvenog kadilaka, i njenom šaptanju Bilu Pulmanu (Bill Pullman) poražavajućih riječi “nikad me nećeš imati”, pomislio: “Gdje je Arnold? Ovo nije ‘Turbo tata'”.
Toliko sam znao.
Ali, nije me ko imao čuti. Niti objasniti. Pokupio sam se i izašao iz sale. Mislim da bi danas bio generalno bolji čovjek da sam ostao do kraja, i ako ću se zbog ičega kajati u životu, to će biti to.
Ali, onako kako nisam imao kome saopštiti svoje čuđenje Patrišinom pojavom, njenim riječima i onom sirenskom pjesmom Tima Baklija (Tim Buckley) u izvođenju This Mortal Coil, tako nisam imao ni koga pitati šta ja to tačno gledam kada su počeli izlaziti oni mileći titlovi za “Ratove zvijezda”. Samo sam znao da je odlično!
Joda me je fascinirao. Scene u močvari! Naučio me je neke bitne životne lekcije. Naslutio sam gubitničku privlačnost svemirskog fašizma i neminovnost propasti njegovog zla. Putovao pustinjom sa R2D2 i C-3PO. Kliktao pri uništenju Zvijezde smrti i mislio kako je ovo sada definitivno jedan od mojih omiljenih filmova.
Naravno, pojma nisam imao da je snimljen prije 20 godina. Ja sam ga očekivao u bioskopu kao što sam očekivao i “Turbo tatu” – kao najnovije izdanje. I imao sam potpunu vjeru u savremenu kinematografiju. Jer, stvari su išle tako dobro devedesetih, ako biste mene tada pitali. Upravo nam je podarena najbolja SF trilogija ikad, na svijetu, svih vremena, uopšte, “Mortal Combat” filmovi su bili odmah iza, u čemu je problem? Radujmo se! Amin.
Ne znam kad sam tačno shvatio da nisam gledao premijeru i da je “Nova nada” (“A New Hope”) snimljena davno prije mog rođenja – vjerovatno su godine prošle. Kad sam saznao, osjećao sam se ko idiot. Ali, u jednom trenutku sam postao svjestan činjenice da sam, u stvari, blagoslovom neznanja, prisustvovao premijeri “Ratova zvijezda”. Da sam ih pogledao nevinih očiju i čista srca, i to baš kad je i trebalo da gledam – kao klinac, tik poslije našeg, ne toliko zvjezdanog rata – i da sam, u stvari, imao iskustvo gledaoca iz 1977. godine.
Danas nisam ljubitelj čitave zvjezdane priče, iako sam je pokušao ponovo gledati – mnogo toga tu fali i mnogo toga ne radi za mene. Ali, to iskustvo gledanja ne bih mijenjao ni za “Kum” trilogiju! Eto, rekao sam to – razapnite me! Iako mi je danas muka pri stavljanju “Kuma” i “Ratova” u istu rečenicu, dopuštam da mi je tadašnje gledanje “Ratova” daleko više značilo.
A to blagosloveno neznanje hoću da vratim.
“Ne brini se, nikad te napustilo nije. Patiš, samo, od iluzije obrazovanja”, kako bi mi Joda vjerovatno rekao da je ovdje sada – i bio bi u pravu.
Ali, sa druge strane, toliko informacija, vijesti, prikvela, sikvela, prikredita, postkredita, reklamnih kampanja koje promovišu svaku malu sličicu iz pretprodukcije, debatuju o eventualnim scenarijima… i posljednji filmovi “Ratova zvijezda”, što je najgore, su pioniri ovog agresivnog internetskog marketinga.
Nije da je sedamdesetih bilo drugačije. Od igračaka, preko sličica, do knjiga, “Ratovi” su znali kako keširati svoj mitopotencijal. Ali, moje neznanje se promijenilo, daleko od toga da je nestalo. Sada ne znam na drugi način, i ne znam druge stvari.
O filmovima, nažalost, znam – informacije uglavnom. I nema povratka debilitetu 1997. A ja hoću nazad. Bar da ko potpuni idiot pogledam neki kult, da mislim da je upravo snimljen, da ne znam ništa o njemu i upišavam se od sreće. Lament nad toplim neznanjem, i još toplijom mokraćom – tuga ljudska.
