Film “Sati”, nastao prema istoimenom romanu, priča je o tri žene potpuno različitog vremena, a vrlo sličnih briga. Iako njihove priče nisu direktno povezane, a njihovi životi odijeljeni desecima godina, vi to nećete osjetiti. Klizit ćete kroz različite krajeve, vremena i običaje kao da se radi o istima.
Često nismo ni svjesni da su teret koji nosimo na svojim leđima nosili mnogi prije nas, da ga neki nose u istom trenutku u kojem ga nosimo mi, te da će ga, vjerojatno, nositi i djeca naše djece.
Film započinje samoubojstvom Virginie Woolf (Nicole Kidman) koje je popraćeno njezinim posljednjim riječima. Žena je to suviše umorna za još jednu borbu sa svojim demonima. Zahvalila se svom mužu na svoj potpori koju je dobila od njega i rekla mu kako je zahvaljujući njemu bila sretna. Pustila ga je neka živi bez tereta, jer je znala da novu bitku s ludilom ne bi (lako) dobila.
Nakon uvoda, prebacujemo se gotovo 20 godina ranije. 1923. je godina, Virginia i njezin muž žive u Richmondu, mjestu koje joj je trebalo donijeti mir, a koje je u njezine misli unosilo košmar. Virgina započinje s pisanjem svoje najpoznatije knjige – “Gospođa Dalloway”. Osamnaest godina kasnije, u Los Anđelesu, žena imena Laura (Julianne Moore) čita tu istu knjigu i njezini je redovi tjeraju na promišljanje.
Ona je nezadovoljna svojim životom. Živjeti ulogu za koju se nisi rodio, igrati se sa sinom, a željeti odmor, peći tortu mužu kojeg ne voliš, smijati se pred njim, a plakati u kupaonici. To je ono što Laura radi. Nakon što napravi rođendansku tortu, odluči si oduzeti život te ostaviti sina u susjedstvu kako bi izvršila ono što je naumila. S osmijehom na licu, Laura plaća hotelsku sobu na čiji krevet položi tablete koje su je trebale odvesti u neki drugi svijet.
2001. je godina. Clarissa (Meryl Streep) je lezbijka koja živi u Njujorku s kćeri i partnericom. Baš kao i gospođa Dalloway, Clarissa odlazi u grad kako bi kupila cvijeće za zabavu koju priređuje za svog najboljeg prijatelja. Dovoljan je samo taj jedan dan da saznamo kako se Clarissa već godinama brine za njega. On boluje od AIDS-a, njegov život nema smisla, a sve što mu je ostalo su sjećanja koja je pretočio u riječi, sjećanja koja sada žive između korica.
Ovaj sam film pogledala više puta i svaki sam ga put doživjela drugačije. Prošlo sam se ljeto borila s vlastitim demonima. Svako je jutro bila borba za opstanak. Svakim sam danom umirala i ponovno se rađala. Željela sam figuru poput Virginijinog muža i nekoga tko će se za moje bitke dobrovoljno prijavljivati. Nekada suborce tražimo na krivim mjestima, a ni ne primijetimo da su oni kraj nas, u oblicima drugačijim od onih kojima se potajno nadamo.
Bilo je suviše vruće za otvorene prozore i dignute rolete. Mrak mi je odgovarao i savršeno se uklapao u suze koje su natapale posteljinu. Razmišljala sam o svim lošim stvarima i navikama koje sam naslijedila od svojih roditelja. Činilo mi se kao da se tuga moje majke ušuljala u moj život u onom trenutku kada je izašla iz njezinoga. Pitala sam se kako je mogla otići bez pozdrava i je li to uopće željela.
Ujutro bih plivala u jezeru koje se nalazi nedaleko od mog doma. Činilo mi se da voda jedina može isprati tugu, barem na trenutak. Vraćala sam se u stan koji sam mrzila i živjela život koji se činio kao nešto što nije moje.
Ovom filmu ne fali apsolutno ništa. Na savršen način prepričava život i sve ono čime nas on može iznenaditi. Savršen odabir glumica i njihov izvanredna izvedba čine cijelu priču još ljepšom. Nekom je život dodijelio ulogu nevjerojatno sposobne žene iznimnih talenata, nekome ulogu domaćice koja živi u toploj kući koja je dio savršenog susjedstva, a nekome ulogu nezavisne žene koja se može nositi i s tuđim bitkama.
Jedna od njih svoje će demone pretvarati u knjige, glasno govoriti o njima i pokušavati ih okončati tako što će okončati svoj život. Jedna će o svojim demonima šutjeti, pobjeći kada je nitko ne bude gledao, jer žrtvovati život zbog neispunjenosti daleko je gore. Jedna će živjeti životom kakvim misli da treba, priređivati zabave, radovati se sunčanim jutrima te pružati bezuvjetnu ljubav ljudima oko sebe.
Kada sam ponovno upalila ovaj film, isječci prošlog ljeta pojavili su mi se pred očima. Ovaj sam ga put odgledala s puno manje suza. Ovaj sam put u njemu pronašla riječi utjehe i snagu za nadolazeće bitke. Mnoge su žene izgubile bitku protiv vlastitih demona. Moja je majka bila jedna od njih. A ja, čini mi se, spadam u one ljude koji naposljetku nauče živjeti sa svojim tugama.
Nekada se volim ogrnuti u njih. Pustim ih neka ovladaju mislima i tijelom pa ih pretvorim u riječi. Riječima se borim protiv mračnih dijelova svog uma. Dok gledam ovaj film u zamračenoj sobi koja miriše na čaj i kekse, sjetim se svoje susjede, svoje tetke i sestre. Sjetim se svih onih žena koje srećem u autobusima. Sjetim se njihovih umornih, kvrgavih ruku i pitam se gdje pronalaze snagu za bitke koje dolaze sutra.
Nekada je dovoljan samo trenutak, a nekada je potrebna vječnost da shvatimo da mnogi proživljavaju iste sate, da su mnogi dio iste knjige. Netko njezine stranice piše, netko ih čita, a netko živi.
